Početna stranica » Novo vino u nove medije

Novo vino u nove medije

130 pregleda

Mladi se novim medijima – internetom i društvenim mrežama – koriste prirodno jer oni za njih uopće nisu novi mediji, nego jednostavno jedini mediji. Naše najstarije dijete, sin koji je već student, odrastao je uz kompjutorski ekran.

Dok je bio još premalen za vrtić, sjedio mi je u krilu, a ja bih mu na kompjutoru nešto crtao. Kad je krenuo u vrtić, prstićem bi tipkao po tipkovnici, govoreći da će mi pomoći oko pisanja članka za novine.

Kao i svi koji su prvi, morao je probiti led. Svoj prvi mobitel dobio je, za današnje prilike, dosta kasno, valjda je imao više od deset godina. Prva sestra dobila ga je s desetak godina, druga s devet ili osam godina, a treća već u drugom razredu osnovne. Bez kartice da može zvati, ali bila je silno na nj ponosna. I izazivala je zavist jer su s njom u razred, prirodno, išli klinci koji su prvi, ili čak jedini, pa se roditelji nisu mogli odlučiti na to da ih opreme nekim skupim gadgetom.

Obiteljski polukrug

Naše najmlađe dijete s tri je godine samo znalo upaliti kompjutor, spojiti se na internet, otvoriti YouTube i ondje pronaći crtani film. Otkad je u školi, ima svoje grupe na Viberu u kojima komunicira s prijateljima, ima svoje programe sa šaljivim kućnim videom i raznim trikovima, a s učiteljicom komuniciramo online (dok ovo pišem, stigao mi njezin podsjetnik da su za koji dan Dani kruha pa treba mladež u školu poslati s nekim pekarskim proizvodima).

Što moja veća djeca rade na internetu, to nitko ne zna. Zatvoreni su svaki u svojoj sobi, sa svojim stvarnim i virtualnim prijateljima, sa svojim programima, sa svojim društvenim mrežama i svojim interesima. Ponekad nešto od toga podijele s nama, ali naši se svjetovi udaljavaju jedni od drugih.

Kad se pojavila televizija prije pola stoljeća, i kada su obitelji prekinule svoje razgovore i zabave da bi sjedile na kauču u dnevnom boravku i pratile program, analitičari su upozoravali na to da se obiteljski krug pretvorio u polukrug – umjesto da ukućani gledaju jedni druge, složno su zurili u ekran. Danas nam se i taj polukrug čini nedostižnim idealom jer su barem sjedili zajedno, gledali su isto i to su mogli komentirati, a i televizija je brinula o kvaliteti i prikladnosti emitiranoga sadržaja.

Ološ na televiziji

Sada se i televizija beznadno srozala – dok su nekad na njoj mogli nastupati samo najbolji spikeri, glumci ili pjevači, sada na njoj nastupaju najgori u trivijalnim, a često i degutantnim reality showovima poput Big Brothera, Farme ili Života na vagi. No internet je još tisuću puta gori, ispunjen nezamislivim strahotama, u koje djeca ulaze sasvim malena, već u vrtiću.

Roditelji tu još nešto mogu na početku, odgađajući vrijeme kupnje tih primamljivih napravica, ograničavajući njihovo vrijeme korištenja i kontrolirajući donekle sadržaj. Obrazovni sustav ne može gotovo ništa jer su škole slabo opremljene, a nastavnici nespremni za digitalnu revoluciju. Sve što se poduzme samo je kap na vrući kamen, premalo i prekasno.

Zbog potpune uronjenosti u nove medije, mladi su (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.