Dok je bio još premalen za vrtić, sjedio mi je u krilu, a ja bih mu na kompjutoru nešto crtao. Kad je krenuo u vrtić, prstićem bi tipkao po tipkovnici, govoreći da će mi pomoći oko pisanja članka za novine.
Kao i svi koji su prvi, morao je probiti led. Svoj prvi mobitel dobio je, za današnje prilike, dosta kasno, valjda je imao više od deset godina. Prva sestra dobila ga je s desetak godina, druga s devet ili osam godina, a treća već u drugom razredu osnovne. Bez kartice da može zvati, ali bila je silno na nj ponosna. I izazivala je zavist jer su s njom u razred, prirodno, išli klinci koji su prvi, ili čak jedini, pa se roditelji nisu mogli odlučiti na to da ih opreme nekim skupim gadgetom.
Obiteljski polukrug
Naše najmlađe dijete s tri je godine samo znalo upaliti kompjutor, spojiti se na internet, otvoriti YouTube i ondje pronaći crtani film. Otkad je u školi, ima svoje grupe na Viberu u kojima komunicira s prijateljima, ima svoje programe sa šaljivim kućnim videom i raznim trikovima, a s učiteljicom komuniciramo online (dok ovo pišem, stigao mi njezin podsjetnik da su za koji dan Dani kruha pa treba mladež u školu poslati s nekim pekarskim proizvodima).
Što moja veća djeca rade na internetu, to nitko ne zna. Zatvoreni su svaki u svojoj sobi, sa svojim stvarnim i virtualnim prijateljima, sa svojim programima, sa svojim društvenim mrežama i svojim interesima. Ponekad nešto od toga podijele s nama, ali naši se svjetovi udaljavaju jedni od drugih.
Kad se pojavila televizija prije pola stoljeća, i kada su obitelji prekinule svoje razgovore i zabave da bi sjedile na kauču u dnevnom boravku i pratile program, analitičari su upozoravali na to da se obiteljski krug pretvorio u polukrug – umjesto da ukućani gledaju jedni druge, složno su zurili u ekran. Danas nam se i taj polukrug čini nedostižnim idealom jer su barem sjedili zajedno, gledali su isto i to su mogli komentirati, a i televizija je brinula o kvaliteti i prikladnosti emitiranoga sadržaja.
Ološ na televiziji
Sada se i televizija beznadno srozala – dok su nekad na njoj mogli nastupati samo najbolji spikeri, glumci ili pjevači, sada na njoj nastupaju najgori u trivijalnim, a često i degutantnim reality showovima poput Big Brothera, Farme ili Života na vagi. No internet je još tisuću puta gori, ispunjen nezamislivim strahotama, u koje djeca ulaze sasvim malena, već u vrtiću.
Roditelji tu još nešto mogu na početku, odgađajući vrijeme kupnje tih primamljivih napravica, ograničavajući njihovo vrijeme korištenja i kontrolirajući donekle sadržaj. Obrazovni sustav ne može gotovo ništa jer su škole slabo opremljene, a nastavnici nespremni za digitalnu revoluciju. Sve što se poduzme samo je kap na vrući kamen, premalo i prekasno.
Zbog potpune uronjenosti u nove medije, mladi su (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
