Neko dijete pita mamu gdje sunce spava, tinejdžerice se namještaju za selfie, jedan starac sjedi sam na pijesku s rukom ispruženom kao da grli nekoga koga više nema. Kad i posljednji komadić sunca nestane u vodi djeca, tinejdžerice, starac, moji sinovi, suprug i ja plješćemo božanskoj izvedbi nečega tako običnog, a svaki put jednako zadivljujućeg. Osjeća se radost u zraku, neka posebna lakoća.
Prelijepo. Teškoće, boli i brige prerastaju u zahvalnost za trenutak koji nam je dȃn, bez zasluge. Iz čiste Božje ljubavi, one koja pokreće svijet i cijeli svemir. Ostajem sjediti jer volim gledati more. Zapravo vidim samo površinu – namreškane valove, morsku pjenu, poneku pticu… Mogu samo zamisliti kompleksni život koji se odvija u dubinama, očima nevidljiv.
Promatram ljude oko sebe i pomislim da, kao kad gledam more, vidim samo njihovu površinu. Ne vidim njihove životne priče, radosti, tuge, ali znam da smo ispod površine i izvan životnih situacija koje nas određuju, jedni drugima vrlo slični. Bez obzira tko smo, gdje živimo i što radimo, svima izlazi i zalazi isto sunce. Svima je darovan isti broj sati u danu. Svi smo dio iste Ljubavi, čak i onda kad ju ne prepoznajemo – kad nas napinju životne bure i oluje, kad nas vjetrovi ušutkaju tako da jedva dišemo ili kad smo zaslijepljeni blještavim odrazom sunca na površini mora.
Iz prve ruke
„Nisi trebala pričati o ženama koje su žrtve trgovine ljudima. Mi taj problem ovdje nemamo”, veli mi nakon mog nastupa organizatorica glazbeno-inspirativne večeri u crkvi jednog bogatijeg američkog gradića. „Trgovina ljudima je svačiji problem”, kažem. „Na oholost, pohlepu, nezasitnu požudu za moći i izobiljem svatko od nas utječe svojim ponašanjem – hranimo ju i podržavamo, makar potpuno nesvjesno. Ali ako ni ne pokušamo razumjeti da svojim doprinosom, konzumacijom, podržavamo one koji doslovce kupuju i prodaju ljude zbog zarade i vlastitog užitka i sami postajemo dio problema”, pojašnjavam joj, nadajući se da će me čuti. Sve je krug. I sve je povezano.
Blais, moj najmlađi sin, dolazi iz škole. Ide u četvrti razred. Uzbuđeno vadi papir iz torbe i objašnjava mi kružni tok vode. Otvara slavinu i puni čašu. „Ova se voda negdje pretvorila u vodenu paru, pa se kondenzirala i u oblaku došla do nas. Možda je baš tu vodu pila baka u Zagrebu!”
Nekoliko godina nakon tog otkrića, Blais lijeva vodu u čaše i poslužuje ih gostima: Clemmie i njezinoj prijateljici. Clemmie je bila tri desetljeća u ropstvu prostitucije i ovisnosti. Život joj se odvijao između zatvora, skitnje, ulice i skupih hotelskih soba. Danas vodi organizaciju Nashville Peacekeepers i nudi alternativne programe mladima okruženim drogom, kriminalom i prostitucijom. Blais je sluša dok govori o dečkima njegove dobi – 11, 12 godina – koji odrastaju u sredinama u kojima nemaju prilike uvidjeti da postoje i druge mogućnosti. „Dilanje droge je brza zarada. Klinci vide dilera koji vozi dobar auto i nosi dizajnersku odjeću, a s druge strane vlastitu majku koja radi dva-tri posla da bi ih samo prehranila. Mnogi od njih samo žele pomoći majci dodatnom zaradom, ali droga i kriminal vode samo u jednom pravcu – u propast. I u zatvor.”
Clemmie navodi nekoliko primjera kojima želi upozoriti moje sinove na svodnike koji za seksualnu trgovinu vrebaju djevojke i mlade dečke. Daje nam smjernice kako ih prepoznati i kako pomoći djeci, koja su najlakše žrtve.
Usred večere zazvoni joj (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
