S devet godina djeca mogu napuniti perilicu suđa, obrisati prašinu i očistiti terasu; s jedanaest mogu usisavati, počistiti kuhinju i pripremiti jednostavan obrok; od 12 nadalje mogu ići u dućan, prati prozore i glačati odjeću.
Mora da je Maria Montessori davno živjela. Danas bi njezin popis dječjih mogućnosti bio drugačiji, recimo ovakav: s tri godine spojiti se na Internet i na YouTubu potražiti svoj omiljeni crtić; s pet igrati se na PlayStationu; sa sedam downloadirati pjesme i igre na vlastiti smartphone; s devet sudjelovati u cjelodnevnom razgovoru s prijateljima iz razreda preko Vibera ili WhatsAppa, izvaljen na krevetu; s jedanaest nalaziti samostalno robu na Amazonu i eBayu i kupovati je roditeljskom karticom; od 12 nadalje imati profil na Facebooku i Twitteru i na njega stavljati svoje fotografije.
Halo, dijete
Obiteljski eko-sustav vrlo je osjetljiv i kompliciran, a digitalna tehnologija u njemu ima sve veću i važniju ulogu. Recimo, dijete A nije zapamtilo što ima za zadaću iz grčkog. Čas posla. Spoji se na Facebook grupu svog razreda, na njoj je netko od boljih đaka već postavio fotografiranu zadaću, naše dijete to downoadira – i može početi vrtjeti rječnik. To jest, vrtjelo bi ga, ali i on je već digitaliziran pa ga skrolira.
Ili, dijete B mora za zadaću na računalu ispraviti gomilu rečenica koje sadrže namjerne pravopisne i gramatičke pogreške. Zamoli me da to učinim ja jer brže tipkam. Od prijateljice je dobilo elektronskom poštom skeniranu stranicu iz knjige, proslijedilo mi ju je u dnevnu sobu, a ja sam mu onda prepisano u tili čas vratio e-mailom u sobu. Dijete potom rečenice provjeri na jezičnom portalu i zadaća je gotova u tili čas.
Ili, dijete C u 8:01 ujutro šalje SMS poruku da treba glinamol, opremu za tjelesni ili potpisanu roditeljsku privolu za školski izlet, i to hitno, do početka drugog sata. Ili, dijete D javlja da je u centru Zagreba umjesto u Preradovićevu otišlo u Gundulićevu i moli za upute kako da se probije do teritorija udaljena 50 metara, a da usput ne zaluta ili ne umre od gladi.
Mobiteli su, srećom, batina s dva kraja. Mogu ih koristiti i roditelji.
U kasni noćni sat, dok supruga i ja gledamo na televiziji kako forenzičari love nekog otmičara, krajičkom oka provjerim svoj Facebook. Uočavam zeleni kružić uz ime našeg potomka, zaključujem da je budan i pošaljem mu poruku u sobu udaljenu sedam metara: Na spavanje, kasno je. U težim slučajevima mogu čak klincima u drugi dio stana poslati SMS, ili ih eventualno i nazvati da izvade posuđe iz mašine ili odnesu smeće. Jer, eto, u našoj obiteljskoj ekološkoj sferi još uvijek nije sve virtualno, nego ima i nekih zamornih i zastarjelih tjelesnih aktivnosti. U kojima se internetska generacija teže snalazi nego za tipkovnicom.
Maca Papučarica
Na ovom mjestu priznajem da nisam bio ništa bolji od svoje djece. Nisam dangubio uz router, nego uz stripove; moje društvene mreže nisu bile pogodne za postove i feedove, nego za nogomet i kartanje, ali dan bi jednako prošao ututanj. K tomu bi se moja mama stalno ljutila jer bih joj zapetljao tepih u hodniku, pokapao pod u kuhinji ili ostavio poplavu oko kade, upotpunjenu gordijskim čvorom mokrih ručnika. – Kao da su bile patke! – gunđala bi kada bi ušla u kupaonicu.
Danas te iste patke gacaju mojim stanom, mrve po krevetu, kapaju po kupaonici, ne gase svjetlo i ne zatvaraju hladnjak. Onda se ja ljutim na svoju djecu, kao što su se od Adama i Eve i svi drugi roditelji ljutili na svoju djeci, i to s istim rezultatima – nikakvim. A najgore je kad vas mladež pogleda onako zapanjeno, zgrožena jer se ljutite na svaku sitnicu, pa se potom moralno nadmoćno povuče u svoju sobu.
Kad su klinci bili mali, pokušali smo s Macom Papučaricom. Zapravo, nismo pokušali mi doma, nego su im o njoj ispričali (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
