Znamo kako je Katolička Crkva u prošlosti pojavu homoseksualizma najoštrije osuđivala. Četiri autora koja su u povijesti kršćanstva vrlo polemično pisala ili propovijedala protiv homoseksualizma bijahu franjevac Bernardin Sijenski u svojim pučkim propovijedima Sermones vulgares, crkveni naučitelj Petar Damiani u traktatu Liber gomorrhianus, crkvena naučiteljica Katarina Sijenska u traktatu Dialogus de providentia Dei i cistercit Alan Lilski u knjizi De planctu naturae. Alan Lilski alegorijama i personifikacijama govori o prirodi koja plače nad sodomitima (tj. homoseksualcima i lezbijkama). Odatle i naziv djela – De planctu naturae (O plaču prirode). Time autor želi reći kako je homoseksualizam u sebi nešto duboko protuprirodno. Katarina Sijenska tvrdi kako je grijeh sodomije nešto što se protivi samoj naravi čovjeka, tj. protunaravan je. Stav prijašnje teologije svodi se dakle na tvrdnju da su pojave poput homoseksualizma i lezbijstva protuprirodne i protunaravne. Taj svoj stav prijašnji teolozi izvode iz Svetoga pisma.
Stav izražen u Bibliji
Oslanjajući se na izvještaj iz Knjige Postanka (19,1-11), Zbor za nauk vjere u Pismu biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe iz 1986. godine nedvosmisleno tvrdi: „Ne može se sumnjati o moralnom sudu ondje (u Svetome pismu, op. a.) izrečenom protiv homoseksualnih odnosa.” U Levitskome zakoniku (18,22 i 20,13), kad se ukazuje na uvjete po kojima se može pripadati izabranomu narodu Božjem, autor iz izabranoga naroda isključuje one koji se ponašaju homoseksualno. Na toj pozadini sveti Pavao razvija eshatološko gledište unutar kojega ponovno predlaže isti nauk, uvrštavajući među one koji neće ući u Božje kraljevstvo i homoseksualce (usp. 1 Kor 6,9).
U jednome drugom ulomku svojih poslanica, u kontekstu suočavanja kršćanstva s poganskim svijetom svojega vremena, on homoseksualno ponašanje predstavlja kao primjer zaslijepljenosti u koju je upalo čovječanstvo i kao posljedicu idolopoklonstva (usp. Rim 1,18-32 i 1 Tim 1,10). Možemo stoga reći kako su, prema učenju Katoličke Crkve, homoseksualni čini bili i ostaju težak grijeh! Tu se nije ništa promijenilo i ne može se promijeniti! Međutim, promijenio se i mijenja se način govora i ophođenja s osobama koje osjećaju homoseksualne sklonosti.
Pastoral istospolnih osoba?
Pop pjevač Hozier, koji se svojim pjesmama zalaže za prava istospolnih osoba i bori protiv njihove diskriminacije, u popularnoj pjesmi Take me to church prigovara kako se iz crkve, kad je o tome riječ, može svake nedjelje samo neutješan izaći i dobiti svježu dozu novoga otrova. No, je li to doista tako? Ovdje se dakle postavlja pitanje postojanja pastorala istospolnih osoba.
Iako Crkva osuđuje grijeh istospolnih čina, ipak ne smije prestati voditi dušobrižničku skrb o osobama s istospolnim sklonostima. Otac John Harvey u knjizi Šutnja u Crkvi prigovara: Tragično je što mnogi mladi ljudi s homoseksualnim sklonostima ne znaju što bi učinili i komu bi se mogli obratiti kad postanu svjesni konflikta između svojih sklonosti i učenja svoje vjere. A biskup Andreas Laun ukazuje na činjenicu kako za osobe s poteškoćama u spolnome identitetu u Europi uopće ili gotovo uopće nema nijedne katoličke ustanove kojoj bi se mogli obratiti.
Treba znati kako je već u Izjavi o nekim pitanjima spolne etike iz 1975. godine Zbor za nauk vjere izričito raspravljao o problemu homoseksualnosti. U toj se izjavi ističe dužnost shvaćanja homoseksualnoga stanja te razboritog prosuđivanja grešnosti homoseksualnih čina. Već spomenuto Pismo biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe vrlo jasno ističe kako Zbor za nauk vjere potiče biskupe da u svojim biskupijama promiču pastoral homoseksualnih osoba te da oni koji se nalaze u takvom stanju trebaju biti predmetom osobite pastoralne skrbi. Među važnije zaključke tog pisma (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
