Početna stranica » Sveti Josip – najveći u malenosti

Sveti Josip – najveći u malenosti

174 pregleda

Nezahvalno je razmišljati o tome koji bi svetac bio najveći. Što je zapravo svetost i tko se uzdignuo do najvišega stupnja svetosti? To ustvrditi nesavršenim i pristranim ljudskim mjerilima izgleda skoro nemoguće. Međutim, pokušajmo svijet promatrati u svjetlu božanske riječi. Prisjetimo se samo Isusovih jednostavnih, ali i zbunjujućih riječi: „Između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!” (Mt 11,11). Izgleda kao da je Bogu najvrjednije ono što je u ljudskim očima najneznatnije. Do ovoga zaključka, vođena nadahnućem Duha Svetoga, došla je i Katolička Crkva kada je u liturgijskim tekstovima, nakon dugih stoljeća zanemarivanja, jednoga samozatajnog i šutljivoga sveca uvrstila ondje gdje mu je oduvijek i bilo mjesto: odmah nakon Blažene Djevice Marije. Naravno, riječ je o sv. Josipu, djevičanskom zaručniku Presvete Djevice.

Najprije bih rekao da je neobično pisati o svecu koji nije progovorio niti jednu jedinu riječ. Barem nije zapisana nigdje u evanđeljima. Jer, kako svrstati nekoga među najveće, a ne možeš navesti nijednu njegovu riječ ili plemenitu misao? Upravo iz ovoga razloga, koliko god zvučalo čudno, sv. Josip je svetac kao stvoren za današnjega čovjeka. Njegova glasna šutnja, u vremenu hiperinflacije izgovorenoga i napisanoga, govori više od mnoštva riječi. Ona nas podsjeća na ono često zaboravljeno: najuzvišenije i najljepše stvari u ljudskom životu događaju se skrovito i tiho, bez pompe i velikih riječi. Sv. Josip je to savršeno shvatio i u svakodnevnom životu primjenjivao. Evo samo nekoliko lekcija iz Josipova života svima nama.

Djevica Marija, po božanskoj milosti Bezgrešna od svoga začeća, kao i Ivan Krstitelj koji je posvećen u utrobi svoje majke, bijahu uvijek savršeni zahvaljujući suradnji s Duhom Svetim kojim su posve bili ispunjeni. Josip, međutim, i pored vlastite pravednosti i svoga uzvišenog poslanja za koje je bio određen, nije bio obdaren povlasticama neba u takvoj mjeri. Barem ne u onoj strašnoj prigodi, kako nam to propovijedaju evanđelisti, kada nije znao protumačiti trudnoću svoje zaručnice počinivši trostruku nesavršenost: što nije pitao svoju zaručnicu da mu razjasni sumnju; po sumnji koja je razdirala njegove misli i srce; po odluci da otpusti zaručnicu i prekine planiranu ženidbu. Stoga, zadivljuje ljepota Josipove duše, točnije njegova veličina u malenosti, koja se očitovala u tome što je u trenucima tame i sumnje odmah znao prepoznati Božji zahvat koji se događao po ukazanju anđela. I najmanji tračak svjetlosti u tami – a ima li išta nesigurnije od ljudskih snova? – Josipu je bilo dovoljno, poput slamke spasa, da u tome prepozna Božji glas za ono što mu je činiti.

Možemo samo pretpostavljati s kakvom je poniznošću, za razliku od naših praroditelja koji su se trudili opravdati svoje postupke (usp. Post 3,12-13), Josip priznao svoju slabost i sumnje pred Marijom. Budući da o tome evanđelisti šute poslužit ću se predivnim tekstom iz Spjeva o Bogočovjeku iz pera Marije Valtorte, gdje Josip progovara ovako: „Oprosti, Marijo. Nisam imao povjerenja u te. Sada znam. Nedostojan sam imati takvo blago. Pomanjkao sam u ljubavi. Optužio sam te u svom srcu. Optužio sam te nepravedno, jer te nisam pitao za istinu. Pomanjkao sam protiv zakona Božjega ne ljubeći te kako si me ti ljubila. Uzmanjkao sam protiv tebe, uvrijedivši te sumnjom. Pa i samo jedna sumnja je uvreda, Marijo. Tko sumnja, ne poznaje.” Kako samo divne riječi svima nama kada nam i za kudikamo veće grijehe, nedostaje Josipove poniznosti po iskrenom kajanju za grijehe kojima vrijeđamo i Boga i bližnje!

Nadalje, sv. Josip je svima, a osobito današnjim mladima, živi primjer čiste i nepatvorene ljubavi. U vremenu kada čista ljubav ne može rasti jer je zatamnjena i zaprljana niskim tjelesnim strastima, sv. Josip stoji kao živi podsjetnik kakva bi trebala biti prava ljubav. Njezina klica nalazi se u ljubavi prema Bogu. U onome koga ljubiš trebaš gledati sliku Božju. Tako je i Josip u Mariji gledao savršeni odsjaj božanske ljepote. Stoga ju je i mogao ljubiti savršenom i čistom ljubavlju, nesebično i bez želje za posjedovanjem.

Također sv. Josip je istinski primjer umjerenosti i življenja od rada vlastitim rukama. Nije li goruća potreba današnjega čovjeka, koji je poludio od želje za svakovrsnim užicima te zaboravio da je besposlica izvor svakoga zla, zamisliti se nad jednostavnim likom nazaretskoga tesara kako bi povratio ove zaboravljene vrline?

Uz sve spomenuto, kako je samo spasonosno pomahnitalom čovječanstvu koje je duboko zaglibilo u ponoru straha, očaja i zabrinutosti za vlastitu sudbinu pred oči staviti sv. Josipa, hrabroga muža koji se nikoga i ničega nije bojao znajući da je jedina svrha ljudskoga života samo jedno: Bogu s ljubavlju služiti i božanske zapovijedi vršiti!