Početna stranica » Sutješke slike u Strossmayerovoj galeriji

Sutješke slike u Strossmayerovoj galeriji

207 pregleda

Franjevački samostani u Bosni i Hercegovini čuvaju respektabilno višestoljetno kulturno i umjetničko blago: likovna djela, metalne i tekstilne predmete, kamene spomenike, arhivske dokumente, najstarije knjige – inkunabule, zbirke staroga novca… Od više desetaka samostana iz srednjega vijeka, 400-godišnju osmansku (tursku) vladavinu u BiH (1463. – 1878.) preživjela su tri: Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo. U njima je sačuvano najvrjednije kulturno-povijesno i umjetničko blago.

Pod sam kraj turske vladavine dio toga stoljećima čuvanoga samostanskog blaga dospio je u zbirku đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1815. – 1905.). Ovdje ćemo ukratko opisati kako se to dogodilo.

Đakovački biskup je mecena hrvatske kulture i umjetnosti, graditelj đakovačke katedrale, utemeljitelj Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti), utemeljitelj Galerije slika starih majstora HAZU, zaslužan za osnivanje modernoga Sveučilišta u Zagrebu… Pomagao je bosanskim franjevcima u školovanju njihovih kandidata u Đakovu. Jedan je od najvećih hrvatskih likova19. stoljeća. Za galeriju, koju je naumio osnovati u Zagrebu, prikupio je brojna likovna djela u razdoblju od 15. do 19. stoljeća. Znao je da i u Bosni Srebrenoj ima umjetnina koje bi bile zanimljive za njegovu galeriju te je 1871. poduzeo korake da do njih dođe. U tome je uspio. U njegovoj zbirci našlo se nekoliko odabranih starih slika iz Kraljeve Sutjeske:

– Krist na križu, oko 1400., tempera, ornamentirana pozlata, jelovina, 33 x 22,4 cm, Štajerska škola; ­

Oplakivanje Krista (sprijeda); Anđeo s bakljom (straga), oko 1400., 32,8 x 23 cm, Štajerska škola;­

Krunjenje Bogorodice, oko 1400., tempera na dasci, ornamentirana pozlata, 32,9 x 23,6 cm, Štajerska škola; ­

Krist s donatorom (kralj Stjepan Tomaš), oko 1460., tempera na dasci, 51,8 x 27,8 cm, Lovro Dobričević, kotorsko-dubrovački slikar.

O okolnostima dospijeća tih slika u Strossmayerovu zbirku pisali su: Jozo Zvonigradski (= fra Leonardo Čuturić) u Franjevačkom vjesniku (1931.), fra Berislav Gavranović u Dobrom pastiru (1964.) i fra Marko Karamatić u Biltenu FT (2004.). Strossmayer se provincijalu Bosne Srebrene fra Miji Gujiću obratio 10. travnja 1871. pismom u kojemu je izrazio želju da bi neke starine i umjetnička djela Bosne Srebrene rado imao u svojoj galeriji i muzeju, a zauzvrat bi dao izraditi kopije starih slika ili pak kaleža. „Osim toga obvezao bi se posebnim pismom, da ako bi Bosna, što joj iz svega srca želim, igda svoja postala, da se njezino blago umjetno ima njoj povratiti i na tako mjesto staviti, gdje će Bosni na ures i mladeži njezinoj na korist služiti!”, napisao je Strossmayer u tom pismu. Provincijal je prihvatio prijedlog, dakako pod uvjetom da sve starine i umjetnine jednom budu vraćene.

U svrhu izviđanja i popisa umjetnina Strossmayer je poslao kipara Vatroslava Doneganija i fra Antu Kneževića (1834. – 1889.) koji je bio duhovnik mladeži Bosne Srebrene u Đakovu. Kad je biskup saopćio tu ideju Kneževiću, na ovoga je to djelovalo porazno: „Kao mač, oli grom siloviti, ove njegove rieči u srdce me udariše. Pomislih: dakle nije bilo dosta što su naši starinski novci i druge dragocienjenosti pridane u Beč, Peštu itd. nego i zadnje naše svete ostanke, naše je stariešinstvo izdalo? Uzbudih se, probliedih, počeh drhtati! …”

Budući da je sve dogovoreno na višoj razini, Donegani i Knežević su 22. svibnja 1871. prešli Savu u Brodu. Posjetili su tri stara samostana i Guču Goru. Pobilježili su sve umjetnine za koje je bio zainteresiran Donegani. Iste godine provincijal Mijo Gujić je poslao starine „preko Gjeorgja Muschitzkoga”. U pismu je biskupa podsjetio na njegovo obećanje: „Ako bi Bosna kadgod postala svoja, da se njoj njezine stvari povrate” i da je „Vaše vjerodostojno obećanje priobćio koliko Starješinstvu državnomu, toliko ravnateljstvu pojedinih samostana, ter osim Vašega vlastoručnog podpisa, da bude od strane Akademie, pak i od iste vlade utvrđena”.

Od dovezenih bosanskih starina biskup je za sebe odabrao jedan dio: iz Fojnice, pozlaćeni križ, dva srebrna pozlaćena kaleža, dvije kazule; iz Kraljeve Sutjeske: kazulu i šest slika (jednu vratio); iz Kreševa jednu sliku i jednu kazulu. Franjo Rački, svećenik, povjesničar i kulturni djelatnik, u pismu biskupu od 12. 9. 1871. izrazio je udivljenje da je dobio „iz Bosne toli dragocjenih starina”.

Biskup je 28. prosinca 1871. zahvalio provincijalu za primljene stvari uz napomenu da se one na ovaj način spašavaju za narod i za Bosnu i iznova je naglasio da će biti vraćene, „jerbo ja i sebe i Akademiju znanosti, a i našu vladu obvezujem, da se jednoč, kad Bog dadne, da Bosna svoja postane, Bosni sve njezine stvari povrate…”

Godine 1874. po Strossmayerovoj želji Bosnu je pohodio don Mihovil Pavlinović i skupljao razne stvari za muzej: iz kreševskoga samostana preuzeo je 129 komada staroga novca (92 bakrena rimska, 37 srebrnih dubrovačkih i mađarskih) te još desetak sitnih predmeta. Predani su pod uvjetom da kad Bosna jednom bude imala muzej „da se na zahtjev i pitanje ovog kreševskog manastira imaju isti novci iz Zagreba povratiti ovamo”. Biskup je sve to predao zagrebačkom Zemaljskom narodnom muzeju. Prilikom otvaranja svoje Galerije 1884. u Zagrebu o dvjema bosanskim slikama biskup je rekao da „one svjedoče na kako [je] visokom stepenu učenosti i razvijenosti stajala naša posestrima Bosna u XV. Vieku”. On je znao odabrati!

Za sve gore primljeno iz Bosne Srebrene, očigledno računajući da će to ipak ostati njemu, biskup je odlučio franjevcima dati naknadu, što je povjerio u pismu F. Račkom 3. svibnja 1879. godine: „Mi imamo ovde silu knjiga, mi imamo nešto kaleža i ruha misničkoga. To mi sve odavle možemo poslati” u Bosnu. Uistinu on je preko fra Martina Nedića poslao pošiljku u Bosnu. Kada su predstavnici triju starih samostana 1886. godine otvorili „stigavši sandučić, i nađe se u istom tri kazule rabljene, srednje ruke i ciene, i tri kaleža isto tako rabljena, srednje ciene”. Gvardijani „ne htjedoše dieliti si tih predmetah poslani im ih”, nego zatraže od provincijala da „izhodi nama naše starinske predmete”, a da se pošiljka vrati Strossmayeru.

Zanimljivo je da je Strossmayer, nakon što je Ćiro Truhelka, kustos novosnovanoga Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu, zatražio slike za taj muzej (s tim se nisu slagali franjevci!), Strossmayer u pismu F. Račkom 16. veljače 1889. napisao da on istina jest jednom rekao franjevcima „bez ikakve dvostrane obvezanosti”: „Kad budete svoji i kad uzimate muzej svoj, tada se mogu te stvari prenijeti k vama’. Ali to je puka moja volja, a nikakva na svijetu obvezanost”. Tako je biskup priznao da on zapravo ne želi vratiti slike, dok su fratri naivno njegova obećanja uzimali zaozbiljno.

Sutješki franjevci su se konačno 4. rujna 1891. obratili Strossmayeru da im vrati njihove starine jer da je sada „otačbina slobodna evo već 13. godinu”, jednu su prostoriju pripremili „kao mali Museum”, i zato „najponiznije molimo Vašu preuzvišenost, da nam gori označene naše starine povratiti blagoizvoli”.

Strossmayer je u odgovoru fratrima potraživanje starina nazvao „tuđom spletkom” zbog čega je on razočaran! Te starine su „darovane”, ali da je on obećao vratiti kad „bude Bosna samosvojna, kad Bosna u bratski savez s nama stupi” i kada bude „svoj vlastiti javni ‘Muzej’ imala”. Nezadovoljni odgovorom, sutješki franjevci su zatražili od starješinstva Provincije da urgira na povratu njihovih umjetnina kod biskupa jer nema dokumenta o poklonu ili prodaji. No, starješinstvo nije bilo voljno da u ime samostana potražuje.