Početna stranica » Opservanti i konventualci

Opservanti i konventualci

697 pregleda

Samo nekoliko godina poslije smrti sv. Franje među njegovim su se sljedbenicima pojavila različita mišljenja o prvotnom idealu njihova Utemeljitelja. Razilaženja u shvaćanju ideala trajala su stoljećima i dovela do podjele Reda 1517. na opservante (opslužitelje) i konventualce (samostance).

Postojale su dvije mogućnosti kojima je prvotna Franjina zajednica mogla krenuti u budućnost. Ostati mala zajednica evanđeoskog života, živjeti u potpunom siromaštvu i poniznosti, izvan crkvenih zbivanja, ili razviti se u veliki crkveni red i uključiti se u apostolat Crkve. Iako je Franjo bio skloniji prvoj varijanti, njegovim pristankom bratstvo je prihvatilo drugu mogućnost, uključilo se u evangelizaciju ljudi u svijetu.   

Franjo je bio oruđe Božje providnosti, potpuno se povjerio Bogu da ga vodi i nadahnjuje. On sluša Božji glas i preko Crkve, čak se u svojim dvojbama obraća Crkvi, prihvaća njezine sugestije. Papinska se kurija istinski trudila da novosti koje donosi Red manje braće prihvati i usmjeri u organski život i organizacijsku uredbu Crkve.

Početak razilaženja

Franjo je u Pravilu napisao: Braća ne smiju ništa primiti u vlasništvo, ni kuće, ni mjesta, ni bilo koje stvari. Praksa je, ipak, pokazala da braća, ako hoće izvršiti zadaću koju im Crkva namjenjuje, moraju imati neke nastambe i materijalna dobra kojima će se služiti. Stoga je Franjo dopustio prilagođavanje stvarnosti u pogledu kuća, crkava i prostorija za izobrazbu.

U svoje bratstvo Franjo je primao i brojne studente, profesore i učene ljude koji će se i dalje baviti studijem potrebnim za propovjedničku službu. Studij zahtijeva veće kuće i opremljenije prostore. Živjeti u takvim većim samostanima više nije problem. Ali, kako ostati vjeran Pravilu da braća ne smiju ništa primiti u vlasništvo? Tu je Franjo nepopustljiv. Otuda i početak podjele među braćom: na one koji žele opsluživati odredbu Pravila (opservanti), bez ikakva vlasništva, i one koji bi željeli živjeti na svojim samostanskim imanjima (konventualci). Tu je srž problema stoljetnih borbi između konventualaca i opservanata. Problem je postao tako velik da se mogao riješiti jedino bratskom diobom na dvije posebne zajednice.  

Prema papinskim tumačenjima Pravila, braća su mogla siromaštvo prilagoditi blažem i zakonski uređenom obliku života. Međutim, bilo je i onih koji to ne prihvaćaju, zagovornici su življenja u isposništvu i siromaštvu, manjim nastambama i jednostavnim liturgijskim slavljima, poput prvobitna Franjina bratstva. Problem je potencirao papa Ivan XXII. koji je proglasio heretičnom franjevačku tezu da bi Krist i apostoli odbili svako pravo na vlasništvo pojedinca i u zajednici i da se u tome sastoji najviši oblik savršenstva. Nastao je raskol u Redu, koji je okončan tek smrću kolovođa pobune protiv Pape. Novi generalni ministar Reda, po Papinoj želji, postao je Gerard Odonis, sklon laksantnijem načinu života. On je uspio od pape Benedikta XII. 1336. isposlovati nove Konstitucije koje su naglašavale monaški oblik života, a franjevačke oznake se nisu uopće spominjale. Time je konventualizam dobio pravni temelj i moralno opravdanje.

Pojava i širenje opservancije  

Kao reakcija na konventualizam nastaje opservantski pokret koji teži povratiti Red prvotnom idealu Utemeljitelja. Prema pripadnicima tog pokreta, opsluživanje Pravila prema papinskim tumačenjima nije u skladu s prvotnim idealom sv. Franje. Željeli su se vratiti izvornom franjevaštvu. Imali su podršku najboljih predstavnika Reda i naroda koji se oduševio njihovim evanđeoskim načinom života. Reakcija opservanata nije bila usmjerena samo protiv slabog opsluživanja siromaštva, nego i protiv pretjeranog monaškog i obrednog redovništva u kojem nema dovoljno mjesta za osobnu pobožnost.

Opći crkveni sabor u Konstanzu 1415. podržao je opservante. Dao im je privilegij po kojem su praktično odijeljeni od glavnine Reda, dobili su samostalnost u upravi. Priključili su im se četvorica propovjednika, učenjaka i svetih franjevaca: sv. Bernardin Sijenski, sv. Jakov Markijski, sv. Ivan Kapistranski i Albert od Sarteana, koji su postali stupovi opservancije. Prihvatili su teologiju sv. Bone po kojoj dušobrižništvo spada na poslanje Reda.  Opservantski se pokret proširio u cijelom Redu.

Konačan rasap Reda

Ni konventualci ni opservanti nisu željeli podjelu Reda. Tražilo se rješenje koje bi prihvatili i jedni i drugi. Kompromis je postignut na Generalnom kapitulu u Asizu 1430. kojemu je predsjedao Papin izaslanik. Glavni predstavnik opservanata sv. Ivan Kapistranski predložio je,  svi su drugi prihvatili, srednje rješenje između laksantnosti i strogosti. Konkretna su rješenja ušla u Statut koji je potvrdio papa Martin V.

Odredbe Statuta većina konventualaca ne prihvaća. Stoga je generalni ministar iste godine zatražio od Pape novo rješenje. Papa je izdao bulu Ad statum po kojoj dopušta Manjoj braći posjedovati dobra, imati stalne prihode i ubuduće ih stjecati. Ove odredbe čine prekretnicu u razvoju Reda. Bilo je to ozakonjenje onoga za čim su konventualci težili. Opservanti otada žele samostalnost, neovisnost od konventualaca. Postigli su to za pape Eugena IV. koji im je 1446. dopustio da sami sazivaju svoje generalne kapitule i biraju vikare. General Reda više nema nikakva utjecaja na opservante osim formalnog potvrđivanja njihovih generalnih vikara. Time je opservanciji osiguran nesmetan samostalan razvoj.

Da riješi sukobe između Manjom braćom, papa Leon X. saziva Generalni kapitul u Rimu 1517. na koji je pozvao predstavnike obiju strana. Papa, koji je i presjedao kapitulom, na početku je postavio pitanje: Jeste li pripravni za volju jedinstva svi zajedno živjeti na isti način, pod istim zakonima i jednako se odijevajući? Opservanti su izrazili pristanak uz uvjet da konventualci prihvate reformu, život u zajednici i da ovog puta jedan opservant bude generalni ministar. Konventualci su odbili  ponuđeno rješenje.

Papa nato odlučuje sam riješiti problem sukobljenih strana. Smjenjuje generalnog ministra konventualaca i naređuje mu da preda pečat Reda. Opservantima naređuje da izaberu generalnog ministra, kojeg Papa zatim potvrđuje za Generalnog ministra cijelog Reda manje braće. Potom je Papa izdao bulu po kojoj razdvaja Red manje braće na opservante i konventualce, ali i ujedinjuje sve skupine opservanata u jedan Red manje braće.

Status nereformiranih konventualaca Papa je riješio posebnom bulom po kojoj  konventualci biraju generalnog magistra; njegov izbor potvrđuje generalni ministar cijelog Reda, a provincijalnog magistra konventualaca potvrđuje provincijalni ministar opservanata. U svom upravljanju konventualci su bili neovisni od opservanata.

Od 1587. konventualcima je ponovo dopušteno birati svog generalnog ministra. U 17. stoljeću doživjeli su potrebnu reformu i postali čvrst i plodan red u Katoličkoj Crkvi. Danas ih u svijetu ima oko 4500, a opservanata tri puta više.