Smrt

197 pregleda

Svi ćemo jednom na onaj svijet, a brinuti nam je o ovom. Volim ja Ivu kao i onda, ali ga više ne čekam. Sad on mene čeka dok dođe moje vrijeme. Kad dođe, opet ću ga zagrliti. Zauvijek. Nije ni to više daleko

 

Umrla je nakon 62 godine udovištva. U međuvremenu je na onaj svijet ispratila osim supruga i dvoje svoje djece, mnogo rodbine, preživjela nekoliko ratova, imala zanimljiva razmišljanja o svemu kroz što je prošla i doživjela da je vole i unučad i praunučad. Svojim stilom života davala je praktične savjete i kad bi riječi izostale. Savjete kao rezultat ponašanja. Upitana, često je odgovarala neočekivano. Među njezinim životnim pričama jedna se činila nejasnom. Ukratko je glasila: nakon smrti muža gotovo je poludjela. Što u ludilu znači gotovo poludjeti?

– Godinu i pol trajalo je to ludilo – odgovorila je precizno. U tih godinu i pol svima oko sebe zadala sam mnogo muke. Čekala sam da se vrati, pojavi, čekala nekakav znak. Za mene on nije bio mrtav. Kamo god sam išla čekala sam da se pojavi. Doma sjedila i čekala. Da nije bilo svekrve, djecu ne bi imao tko nahraniti. Mogla su se cijeli dan igrati, samo da ne čujem da galame. Mislim da je mojoj mlađoj kćeri od toga ostala neka tuga u životu. Ona je zauvijek ostala nekako prestrašena. I tužna. Kao da strahuje da se opet neko zlo ne dogodi. A život je i dobro i zlo. Ona nekako samo zlo pamti. I boji ga se. Čovjek nikad ne zna što je u neko doba pogrešno napravio. Loše je kad zbog toga drugi pate. A zbog mene su tada svi patili.

Tješili su me. Svekrva govorila: Ubit ćeš se, a tko će onda djecu. Eto, razumi, ona su Ive. Njih gledaj. Govorila je razumno, a i njoj je bilo teško. Njezin je sin bio. Najmiliji. Zato je i živjela s nama. Govorila mi, savjetovala, ali ja je više nisam čula. Ni nju ni bilo koga. Dolazio svećenik, pokojnikovi prijatelji, moje prijateljice. Svi su željeli pomoći. Donijeli bi djeci nešto. Sa svekrvom razgovarali. Starica bila strpljiva.

Nisam željela nikog vidjeti. Ni čuti. Djecu zapuštala. Ona rasla a ja nisam shvaćala ni da im je robica tijesna. Ljudi mi se počeli uklanjati na ulici. Nisu se javljali. Nisam ni ja njima.

A onda umro jedan rođak pa je trebalo otvoriti naš grob. Znala sam kad su otišli grobari otvoriti ga pa krenula za njima. Željela sam vidjeti mog Ivu. Znala sam da je on na vrhu i da ću ga vidjeti.

U one stare grobnice, u koje su se zakapali mrtvi iz jedne obitelji, pokapalo se bez lijesa, u plahtama. Samo bi se poprsje razgrnulo. Za posljednji pozdrav.

Sačekala sam da otvore grob, a onda došla nad rub groba dozivajući Ivu. Grobari me pustili – nisu znali što da naprave. Bilo ih je strah da se ne bacim. Gledali su sa mnom. Najprije sam prepoznala odijelo. Bilo mu je progriženo samo na jednom rukavu i malo na prsima. Baš tamo gdje čovjeku bude srce. A njemu su grobni kukci i robu baš tu pojeli. Košulja bijela. Na prsima mu prekrižene ruke, kosti i nešto kože, prozirne k’o zastori. Između prstiju krunica, kao i kad smo ga položili u grob. Ali glave nema. Lubanja, gola lubanja pala sa strane, među ostale glave naše mrtve rodbine. Ista kao i druge. Svaka od njih mogla je biti njegova. Ali bio je zadnji među njima pa je bila gornja. Gledala sam i ne znam kad sam prestala plakati. Onda čujem kako mi ljudi govore: Makni se, stani malo sa strane, sad će doći sprovod. Prestrašili se moje ludosti. Strah ih da nešto ne napravim. Rekla sam im: Sad ću ja. Pogledam još jednom ono što je ostalo od mog muža, ustanem, prekrižim se, zahvalim grobarima što su razumjeli moju muku i odem kući. Nisam ni sprovod rođaka čekala.

Sve sam tada shvatila: najprije da se on neće vratiti meni – samo ja mogu otići njemu. A postoji li sastajalište – ono nije u grobu. Sve što je ostalo od njega u meni je i u mojoj kući. I ma gdje bio poslije smrti čovjek je najmanje u grobu u koji ga polažemo. Tako me to odjednom prosvijetlilo da nisam imala ni vremena ni razloga čekati da dođe sprovod novog mrtvaca u našoj obitelji. Otišla sam kući, ispričala to mojoj svekrvi, molila nju i djecu oprost za ludovanje i spremila sve stvari na njihovo mjesto. Ubrzo sam i plakati prestala. Svi ćemo jednom na onaj svijet, a brinuti nam je o ovom. Volim ja njega kao i onda, ali ga više ne čekam. Sad on mene čeka dok dođe moje vrijeme. Kad dođe, opet ću ga zagrliti. Zauvijek. Nije ni to više daleko.

Nije da nisam tužna. Jesam. Sve sam starija i sve mi je teže. Čovjek se i živjeti umori.

Iako nije pušila, veselila se svakom pušaču ili pušačici koji bi je posjetili. Primijetila bi: Samo ti puši. Volim kad netko u kući puši. Onda kuća i miriši kao kad je bio živ moj pokojni Ive.