Običaji i vjerovanja uz smrt i ukop postoje u svim kulturama svijeta i razlikuju se lokalno. U pitanju smrti naš se svjetonazor kretao između kršćanskog i nekršćanskog vjerovanja. Smrt se pokušavalo i predvidjeti različitim predznacima, glasanjem nekih životinja ili ju je pak mogao najaviti i san. Tako se vjerovalo da ne valja sanjati ispadanje zubi praćeno krvlju jer će umrijeti netko od bliže rodbine, a ako se sanja ispadanje zubi bez krvi, da će umrijeti netko od daljnje rodbine, što naravno nema veze s kršćanskom tradicijom. Govorilo se da će ako
pokisne otvorena grobnica, netko iz sela brzo umrijeti.
Ukopni običaji nisu dovoljno istraživani i zabilježeni, vjerojatno zbog činjenice što se o smrti nerado govori. No, iz onoga što je poznato dâ se zaključiti kako je naš narod uvijek brinuo o umirućima i o dušama pokojnika, a i Crkva im je posvetila Dušni dan.
Lagana ti crna zemlja
Dušni dan (Spomen svih vjernih mrtvih) obilježava se 2. studenog, a osim u Katoličkoj obilježava se i u Engleskoj Crkvi i nekim evangeličkim crkvama. Obilježavanje ovoga spomendana uveo je benediktinski opat iz Clunyja, sveti Odilo. Papa Klement V. službeno je taj blagdan potvrdio 1311. godine (Quin, 2005). Za Dušni dan, u novije vrijeme i za blagdan Svih svetih, običaj je posjetiti i zapaliti svijeće na grobovima pokojnika. U našoj se tradiciji Dušni dan naziva i Mrtvi dan, Dan mrtvih i Mrtvo spomenuće.
I kada ne bi htjeli, o smrti su morali razmišljati. Domaćin je razmišljao o financijskoj strani ukopa. Žene su pripremale ukopninu, a mnoge su i same sebi pripremale ukopno odijelo. Ukopna bi odjeća obično sadržavala marame, čarape, terluke i pregače, a muška odjeća duge bijele gaće, čarape i terluke. Oko pojasa pokojnika vezala se trobojnica, a za nju se stavljao križ savijen od mukata, suho cvijeće i svete sličice. Na ruke pokojnika se stavljala krunica. Pazilo se da umirući ne premine bez svijeće. Bolesniku bi se dok je pri svijesti dovelo svećenika kako bi se ispovjedio, pričestio i primio bolesničko pomazanje. U kući u kojoj se nalazio mrtvac običaj je bio zrcala zastrijeti tkaninom, zaustaviti sat, a u susjedstvu se ne bi ručno radilo. Pokojnika bi rođaci ili susjedi oprali i obukli. Navečer se organiziralo noćno čuvanje na kojemu su se izmjenjivali ukućani, rodbina i prijatelji. Uz upaljene svijeće se neprestano molilo, a uz mrtvaca je bila čaša sa svetom vodom i grančicom kako bi oni koji dolaze mogli poškropiti pokojnika, pomoliti se, a onda izraziti sućut ožalošćenima. Pokojnik se podbrađivao gazom ili maramom kako bi mu usta bila zatvorena. Zatvarale bi mu se oči, a slamarica na kojoj je ležao se spaljivala. Žene bi iz svojih vrtova donosile svježe cvijeće te stavljale na lijes ili oko tijela pokojnika. Nad pokojnikom se nabrajalo (žalilo), a ako je umro netko mlađi, žalovalo se cijeli dan. No, noću se nije smjelo žaliti. Djecu se izvodilo iz kuće kako ne bi slušala žalovanje. Nakon što se uz pokojnika bdjelo cijelu noć, sutradan ga se pokapalo. Po svećenika se išlo kočijom. Svećenik bi se najprije pomolio u kući, a onda i ispred kuće. U pogrebnoj povorci na čelu je bio križ, zatim svećenik pa lijes uz kojega je bila najbliža rodbina. Kad je povorka prolazila kroz selo, kleknulo se i sklapalo ruke. Nakon obreda na grobu, svećenik, a zatim rodbina i ostali bacili bi grumen zemlje na lijes spušten u grobnicu govoreći: “Lagana ti crna zemlja.”
Kakvo groblje, takvo selo
Nakon sprovoda običaj je bio prati ruke ispred kuće pokojnika, zatim se ulazilo u kuću na sedminu (karmine). Nakon ručka skupio bi se novac (mise) koji je služio kao pomoć obitelji da podmiri troškove misa za pokojnika. Sutradan je bila sveta misa nakon koje se išlo na kavu pokojnikovoj kući.
Ukoliko je umrla mlada osoba ili dijete, na sprovodu je prevladavala bijela boja cvijeća, odjeće i lijesa. Nakon sprovoda se obično godinu dana, a ako je mlada osoba i više, nosila crnina, a to se razdoblje tugovanja naziva kajanje ili rušenje. U nekim mjestima kazuju kako se za djecom nije žalilo niti se nosila crnina. Govorilo se da je grijeh plakati i žaliti jer je dijete među anđelima i da bi ga suze mogle ugušiti.
Na Dušni dan nije se pjevalo i gangalo da se ne bi smetalo mrtvima koji počivaju. Taj se dan ide na misu i posjećuje groblje, moli za potpuni oprost za pokojne i plaćaju mise za njih. U prošlosti većina groblja nisu bila ograđena niti su se posjećivali grobovi najmilijih tijekom ovih blagdana. Razlog je tome turska okupacija u kojoj je kršćanima zabranjeno bilo osnivati groblja na pristupačnim mjestima. Groblja se pažljivije uređuju i obilaze tek od šezdesetih godina prošloga stoljeća U hrvatskoj je tradicijskoj kulturi iznimno štovan kult groblja. O tome svjedoči i izreka “Pokaži mi kakvo je groblje, odmah ću ti reći kakvo je selo” (Dragić, 2013).
Naša tradicija za Dušni dan dokazuje da se ono što čovjek čuva u svom srcu i sjećanju ne može izgubiti smrću jer ona i nije kraj. Smrt je rađanje za vječni život, kraj za novi početak – u Bogu.
