Da bismo razumjeli značenje sakramenta svetoga reda i smisao svećeništva u Crkvi, nužno je poći od Kristove nakane kako ju je Crkva razumjela i oblikovala u apostolskom i poslije apostolskom vremenu. Vodeći se naukom Katekizma Katoličke Crkve koji sažima nauk o sakramentu svetog reda, uputit ćemo ono što je nužno za njegovo razumijevanje, počevši od uređenja Crkve i njezinoga poslanja.
Hijerarhijsko uređenje Crkve
Tumačeći članak „vjerujem u svetu Crkvu Katoličku” Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Kristovi vjernici, krštenjem pritjelovljeni Kristu, učinjeni Božjim narodom i zbog toga su, postavši na svoj način dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, pozvani da svaki prema svojem položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio svojoj Crkvi da ga ispuni u svijetu” (KKC 871). Iako su svi vjernici jednaki, ipak imaju različite službe: „Krist je podijelio apostolima i njihovim nasljednicima službu da u njegovo ime i njegovom vlašću uče, posvećuju i upravljaju.” (KKC 873). Posebnost ove apostolske službe ima za cilj povezati s Kristom, jedinim Spasiteljem. „Onaj koji je od Gospodina poslan govori i djeluje ne po svojoj vlasti, nego na temelju Kristove vlasti; ne kao član zajednice, nego joj govori u ime Kristovo. Nitko sam sebi ne može predati milost, ona treba biti dana i ponuđena. To pretpostavlja od Krista ovlaštene i osposobljene službenike milosti. Oni od njega primaju poslanje i pravo („svetu vlast”) da djeluju u osobi Krista Glave (in persona Christi Capitis). Tu službu (…) crkvena predaja naziva ‘sakramentom’.” (KKC 875).
Dakle, crkveni službenici nisu „vlasnici milosti” nego sluge Riječi i Otajstava. Budući da je Isus ustanovio Dvanaestoricu kao zajednicu (zbor), lako se uviđa zborni značaj svake crkvene službe. „Svaki biskup vrši svoju službu unutar biskupskog zbora, u zajedništvu s Rimskim biskupom, nasljednikom sv. Petra i glavom zbora; a svećenici svoju službu vrše unutar biskupijskog prezbiterija (svećenstva), pod upravom svoga biskupa.” (KKC 877). To ne dokida osobni značaj službe, koji se prepoznaje u osobnom pozivu, ali i u osobnom djelovanju „u Kristovoj osobi”, što je u Crkvi izraženo sakramentalnom formom, na primjer: „Ja te krstim…”, „Ja te odrješujem…”. Službenici Crkve, obilježeni i posvećeni sakramentom svetog reda, imaju trostruku zadaću: poučavanja, posvećivanja i upravljanja.
Služba poučavanja, naviještanjem Evanđelja i vršenjem učiteljske službe, štiti Crkvu od zastranjenja i jamči ispovijedanje prave vjere.„Da bi ispunili tu zadaću, Krist je pastire obdario karizmom nezabludivosti u pitanjima vjere i morala.” (KKC 890). To se posebno odnosi na biskupski zbor zajedno s papom na sveopćem saboru (koncilu), te na Rimskog biskupa kao glave biskupskog zbora, koji „ima nezabludivost snagom svoje službe kada, kao vrhovni pastir i učitelj svih vjernika koji svoju braću utvrđuje u vjeri, definitivno proglašuje nauk vjere i morala” (KKC 891).
Služba posvećivanja ostvaruje se prije svega u slavljenju euharistije, koja je središte života Crkve. „Biskup i prezbiteri posvećuju Crkvu svojom molitvom i radom, službom riječi i sakramentima. Posvećuju je svojim primjerom, ‘ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada’ (1 Pt 5,3). I tako zajedno s povjerenim stadom postižu vječni život” (KKC 897).
Služba upravljanja odnosi se na uređenje Crkve, na temelju ovlasti koju je Krist udijelio apostolima, a čiji su nasljednici biskupi: „Biskupi, kao Kristovi zamjenici i poslanici, upravljaju posebnim, njima povjerenim Crkvama savjetom, uvjeravanjem, primjerom, ali i autoritetom i svetom vlašću, koju treba da vrše na izgradnju zajednice, u duhu Učiteljeva služenja.” (KKC 894). Ta je vlast vlastita, redovita i neposredna pa, iako je u vršenju podvrgnuta vrhovnoj crkvenoj vlasti, „biskupe ne treba smatrati zamjenicima pape, čija vlast, redovita i neposredna u svoj Crkvi, ne dokida nego naprotiv potvrđuje i štiti njihovu. Ova se mora vršiti u zajedništvu s cijelom Crkvom pod papinim vodstvom” (KKC 895). Primjer vršenja te vlasti je Krist, Dobri Pastir.
Ministerijalno (službeničko) svećeništvo
Što je zapravo Krist htio kad je poslao apostole da naviještaju, krste, svjedoče djelima ljubavi, predvode novi narod Božji, opraštaju grijehe i vrše euharistijski spomen? I kakvu posebnu ulogu u tom poslanju imaju Dvanaestorica, apostoli i njihovi nasljednici? Zanimljivo je da Novi zavjet za službenike Crkve ne koristi naziv svećenik (grč. hiereus), osim za Isusa u Poslanici Hebrejima, koja ga naziva jedinim Velikim svećenikom Novoga Saveza, koji je prinio jedincatu žrtvu za oproštenje grijeha, a koja je polučila svoj konačni učinak: otvorila je onima koji se Kristu pridruže pristup u vječni život, koji tako postaju dionici njegova otajstva te sami mogu posredovati za braću. U tom smislu ih je Krist učinio„kraljevstvom i svećenicima Bogu i Ocu svojemu” (Otk 1,6). „Cjelokupna je zajednica vjernika, kao takva, svećenička. (…) Dok se opće svećeništvo vjernika ostvaruje kroz razvijanje krsne milosti, život vjere, nade i ljubavi, život po Duhu, ministerijalno je svećeništvo u službi općega svećeništva, i u vezi je s razvijanjem krsne milosti svih kršćana. Ono je jedno od sredstava kojima Krist nastavlja izgrađivati i voditi svoju Crkvu. To je razlog da se ono prenosi posebnim sakramentom.” (KKC 1546-1547). Službeničko svećeništvo je pak osobiti način služenja Kristu, ljudima i crkvenoj zajednici. Kristu se služi upravljajući Bogu molitve i prinoseći euharistijsku žrtvu, ljudima kroz ljubav i naviještanje radosne vijesti spasenja, a zajednici Crkve zastupajući u njoj Krista – glavu Crkve.
Katolička Crkva službeničko (ministerijalno) svećeništvo promatra prije svega pod vidom posredništva između Boga i ljudi, kroz udio u Kristovu posredništvu, koje je moguće kroz pridruženje Kristovoj osobi i uključenjem u djelo spasenja. Vjerom i krštenjem to se daruje svim vjernicima, koji u svijetu riječju i djelima upućuju ljude Kristu. Ipak, u Crkvi su od početka izabrani službenici sa zadaćom da vrše poslanje koje je Krist povjerio Crkvi, što posebno uključuje predvođenje euharistije, vršenje vlasti opraštanja grijeha i upravljanje narodom Božjim.
Stupnjevi sakramenta
Već nam Novi Zavjet govori o tri stupnja crkvene službe: biskup (nadglednik, episcopos), prezbiter (starješina, presbiteros) i đakon (poslužitelj, diakonos). Prva dva stupnja su označeni kao svećenički, dok je đakonat njima na pomoć i služenje. Tako izraz svećenik (sacerdos) označava biskupe i prezbitere, a ne i đakone.
Biskup u Crkvi nastavlja službu Dvanaestorice, apostola i onih na koje su oni prenijeli apostolsku službu, te su tako u slijedu „apostolskog nasljedstva”.Biskupskim ređenjem prima se punina sakramenta reda – tj. vrhunac (potpunost) svete službe u Crkvi, te „sakramentalni biljeg”. Biskup na vidljiv način vrši poslanje Krista Učitelja, Pastira i Svećenika, odnosno djeluje „u njegovo ime”, postaje članom biskupskog zbora (kolegija), preuzima brigu za partikularnu Crkvu i ima udjela u brizi za sve Crkve, predsjeda euharistiji – Crkvi okupljenoj oko oltara – u kojoj vidljivo predstavlja Krista, Dobrog Pastira i Glavu Crkve!Za zakonito ređenje traži se pristanak Rimskog biskupa, kao vidljive veze zajedništva Crkve i jamstva slobode (usp. LG 20-27; KKC 1555-1561).
Prezbiter je „suradnik biskupa”. Prema Novom zavjetu Krist je posvetio i poslao apostole, a njihovi nasljednici (biskupi) zakonito su povjerili, u različitom stupnju, dio svoje službe, različitim osobama u Crkvi: na nižem stupnju su prezbiteri, uspostavljeni da bi bili suradnici biskupskog reda, kako bi se pravilno izvršavalo apostolsko poslanje povjereno od Krista (usp. LG 28). To znači da su apostoli u prvoj Crkvi izabrali prezbitere (starješine) i povjerili im udio u svojoj službi. Tako su prezbiteri i danas bili u potpunoj ovisnosti od nasljednika apostola, biskupa. To je izraženo i u obećanju poštovanja i poslušnosti biskupu kao ocu, u činu prezbiterskog ređenja. Oni zajedno s biskupom tvore jedan „prezbiterij mjesne Crkve”. Oni se „kao pravi svećenici Novoga saveza” posvećuju na sliku Krista, vrhovnog i vječnog svećenika, te mogu predvoditi euharistijsko bogoslužje, posvećivati i voditi Božji narod. Te službe vrše snagom sakramenta reda, koja se u zajednici „aktualizira” po biskupovom poslanju (mandatu – jurisdikciji) (KKC 1562-1568).
Đakon je na nižem stupnju hijerarhije te se redi „ne za svećeništvo nego za služenje”, prima sakramentalni biljeg kao suobličenje Kristu – đakonu (poslužitelju) svih vjernika i svih ljudi. Poslanje đakona je pomagati biskupu i prezbiterima u slavljenju svetih otajstava (posebno dijeljenje euharistije), u navještaju Riječi, u blagoslovima (prisustvovati ženidbi, voditi sprovod), te u vršenju djela kršćanske ljubavi (usp. LG 29).Đakon bi tako po službi trebao voditi dio pastoralnih aktivnosti, te socijalnu i karitativnu skrb Crkve za potrebne (KKC 1569-1571). Katolička Crkva je u novije vrijeme obnovila trajni đakonat koji se podjeljuje oženjenim muževima, dok je on u Istočnim Crkvama bio uvijek prisutan.
Sakramentalno ređenje
Novi zavjet svjedoči da se apostolska služba predaje „polaganjem ruku i molitvom” (1 Tim 4,14; 2 Tim 1,6). Polaganje ruku označava posvećenje za služenje u zajednici vjernika, prema Velikosvećeničkoj molitvi u kojoj Isus moli Oca za svoje poslanike (apostole): „Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe, da i oni budu posvećeni u istini” (Iv 17,17-19). Iz Novoga zavjeta možemo zaključiti da je Krist htio Crkvu kao vidljivu zajednicu vjernika i djelotvorni znak svoje prisutnosti (opći sakrament spasenja), te u njoj „posvećene službenike” koji imaju višestruko poslanje naviještanja, posvećivanja i vodstva. Apostolska Crkva je taj nalog izvršila tako što je oblikovala Crkvu kao hijerarhijski uređenu zajednicu.
Obred ređenja ima povijesni razvoj, od apostolskog polaganja ruku preko pomazanja uljem do „predaje instrumenata”, dok su molitve posvećenja (forma) usmjerene službi i posebno euharistiji. Obnovu je u rimskom obredu započeo papa Pio XII. apostolskom konstitucijom Sacramentum ordinis (1947.) a dovršio Pavao VI. apostolskom konstitucijom Pontificalis Romani (1968.). Obredi ređenja uređeni su prema odredbama Drugog vatikanskog koncila (SC 76) već 1968. godine. Obnovljeno izdanje Rimskog pontifikala De Ordinatione Episcopi, presbyterorum et diaconorum, odobrio je Ivan Pavao II. 1989. godine.
Budući da su službe važne za život mjesne Crkve, obred ređenja predviđa da se obavi uz sudjelovanje što je moguće većeg broja vjernika, po mogućnosti nedjeljom i u katedrali, na najsvečaniji način unutar euharistijskoga slavlja. Uz biskupa zareditelja predviđa se i sudjelovanje ostalih biskupa (posebno kod biskupskog ređenja) te prezbitera i ostalih crkvenih službenika. Prije ređenja je predstavljanje ređenika zajednici (pretpostavlja se onoj kojoj bi trebao služiti) te prihvaćanje njegova izbora za službu. Sam ređenik treba prihvatiti ne samo izbor nego i sve uvjete koje Crkva postavlja za vršenje pojedine službe, a koji se odnose na vjeru i vjernost, te životni status ređenika (beženstvo za prezbitersku i biskupsku službu).
Sva tri ređenja, biskupsko, prezbitersko i đakonsko u bitnom imaju isti oblik. To je biskupovo polaganje ruku na glavu ređenika uz posvetnu molitvu, kojom se zaziva dar Duha Svetoga i milosti potrebne za određenu službu. Prema apostolskoj konstituciji Pontificalis Romani, „u ređenju đakona materija je biskupovo polaganje ruku koje se obavlja u šutnji nad svakim pojedinim ređenikom prije posvetne molitve…; u ređenju prezbitera materija je također biskupovo polaganje ruku koje se obavlja u šutnji nad svakim pojedinim ređenikom prije posvetne molitve…; materija ređenja biskupa jest polaganje ruku na glavu izabranika koje u šutnji obavljaju biskupi posvetitelji, ili barem glavni posvetitelj, prije posvetne forme” (Rimski pontifikal, str. 23). Kod biskupskog ređenja na ređenika polažu ruke i svi prisutni biskupi, a kod prezbiterskog i đakonskog ređenja i svi prisutni prezbiteri, ali to je samo znak zajedništva biskupskoga odnosno perzbiterskog zbora.
Uz ovu bitnu sakramentalnu gestu povezane su i druge, a svaka ima simboličko značenje. Pomazanje krizmom označava posvećenje, odnosno suobličenje Kristu darom Duha Svetoga, te upućuje na opečaćenje Duhom Svetim, odnosno sakramentalni biljeg (karakter) ređenja, koje je stoga trajno i neponovljivo. Ostali znakovi upućuju na službu: za đakona je pružanje knjige evanđelja znak naviještanja; za prezbitera instrumenti euharistijske službe – plitica i kalež su znak djelovanja in persona Christi capitis, dok za biskupa knjiga evanđelja je znak službe naviještanja, mitra posvećivanja, a prsten i štap su znak vjernosti i vodstva Crkve. Uz to ide i liturgijska odjeća koja se tiče određene službe (usp. KKC 1574).
Učinci sakramentalnog ređenja
Svaki sakrament je Kristov čin u Crkvi koji djeluje ne samo ex opere operantis (na temelju dispozicije primatelja, po vjeri), nego i ex opere operato (po samom činu, jer je Kristovo djelo). Svakim se sakramentom potvrđuje ili nadograđuje temeljni odnos između osobe i Krista po otajstvu Crkve, što ga nazivamo sakramentalnim karakterom, biljegom pripadnosti Bogu po Kristu u Crkvi.
Sakramentalni biljeg treba razumjeti kao recipročni odnos – Čovjek se povjerava Bogu i prihvaća njegov poziv, a Bog ga osposobljuje da taj poziv izvrši. U sakramentu reda izabranik se odaziva Kristu da nastavi njegovo poslanje u svijetu, a Krist ga osposobljava za djelovanje u trostrukoj službi: navještanja, posvećivanja i vodstva. Budući da je Kristov dar neopoziv, i karakter sakramenta reda je jedincat i neizbrisiv. Drugačije rečeno, tko je valjano zaređen, ne prestaje biti pridružen Kristu, čak ni kad mu je zabranjeno vršiti službu. Uz to ni nedostojnost službenika ne priječi Kristovo djelovanje po njemu na korist i na spasenje vjernika.
Budući da su sakramenti krštenja, potvrde i svetog reda sakramenti posvećenja i poslanja, može se reći da svaki sljedeći pretpostavlja prethodni, to jest da potvrda pretpostavlja krštenje, a sveti red krštenje i potvrdu. To omogućava izvršavanje poslanja na novoj razini, od općeg svećeništva u krštenju do „vrhunca i punine svećeništva” u biskupskoj službi. Na sličan način treba razumjeti i stupnjeve unutar sakramenta svetog reda – što sugerira liturgijska tradicija koja zahtijeva primanje sakramenta reda počevši od đakonata (KKC 1581-1584).
Sakramentalnu milost svetog reda valja razumjeti kao Božju pomoć u izvršavanju poslanja, i to u onim vidovima koji su označeni samim stupnjem za koji se redi. Krist veli: „Sin čovječji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Mk 10,45). „Milost Duha Svetoga vlastita sakramentu reda suobličuje ređenika Kristu Svećeniku, Učitelju i Pastiru, kojemu je postao službenik” (KKC 1585).
Biskupovo služenje je pastirska briga za Crkvu, naviještanjem, posvećivanjem, vodstvom, primjerom i djelotvornom ljubavlju, sve do dara vlastitog života po Kristovu primjeru. „Za biskupa to je u prvom redu milost jakosti (…) da razborito i hrabro vodi i brani svoju Crkvu kao otac i pastir, u nesebičnoj ljubavi prema svima, osobito prema siromasima, bolesnima i potrebnima. Ta ga milost potiče da svima naviješta evanđelje, da bude uzor svome stadu, da ga pretječe na putu posvećivanja poistovjećujući se u euharistiji s Kristom svećenikom i žrtvom, ne bojeći se položiti svoj život za svoje ovce” (KKC 1586).
Kod prezbitera je naglasak na posvećenju za dostojno vršenje bogoslužja, posebno euharistije, za autentično naviještanje kraljevstva Božjega, „da bude dostojan besprijekorno stajati pred tvojim oltarom, navješćivati evanđelje tvoga kraljevstva, vršiti službu tvoje istinite riječi, prinositi ti darove i duhovne žrtve, obnavljati tvoj narod kupelju preporođenja; tako da i on pođe ususret našem velikom Bogu i Spasitelju Isusu Kristu, tvome jedinom Sinu, u dan njegova ponovnog dolaska, i neka primi od tvoje neizrecive dobrote nagradu za vjerno vršenje službe svoga reda.” (KKC 1587)
Kod đakona se govori o milosti služenju narodu Božjem, u zajednici s biskupom i prezbiterima. Đakoni, „ojačani sakramentalnom milošću, služe Božjem narodu u zajednici s biskupom i njegovim svećenštvom u službi liturgije” (KKC 1588).
Sakrament svetoga redapretpostavlja volju i nastojanje da ređenik živi u skladu s pozivom i poslanjem, odnosno da surađuje s Božjom milošću koju je primio. Samo tada sakramentalna milost može donijeti plod u životu i djelovanju službenika Crkve i služitelja Kristova, te rasti i obilovati na korist Crkve.
Primatelj i podjelitelj svetog reda
Tko može primiti sakrament svetog reda i pod kojim uvjetima? To je tema koja se u novije vrijeme ponovo raspravlja s više strana. Katekizam Katoličke Crkve iznosi nauk Katoličke Crkve, koji glasi: „Sveto ređenje valjano prima samo kršteni muškarac. Gospodin Isus izabrao je muškarce (viri) za zbor dvanaestorice apostola, a jednako su tako činili i apostoli pri izboru svojih suradnika koji su ih naslijedili u službi. Zbor biskupa, kojima su prezbiteri pridruženi u svećeništvu, uprisutnjuje i posadašnjuje zbor dvanaestorice. Crkva se smatra vezanom tim Gospodinovim izborom. Upravo zato ređenje žena nije moguće. Nitko nema pravo na primanje sakramenta reda. Naime, nitko sam sebi ne prisvaja tu službu, nego ga Bog poziva. Tko smatra da prepoznaje znakove Božjega poziva za sveti red, mora svoju želju ponizno podložiti crkvenoj vlasti, kojoj pripada i odgovornost i pravo da nekoga pozove na primanje redova. Kao svaka milost, i ovaj sakrament može biti primljen samo kao nezaslužen dar. Svi zaređeni službenici u latinskoj Crkvi, izuzevši stalne đakone, izabiru se redovito među neoženjenim vjernicima muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat „radi kraljevstva nebeskoga” (usp. Mt 19,12). Pozvani da se nepodijeljena srca posvete Bogu i onome što se na nj odnosi, oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog života kome se posvećuje službenik Crkve; prihvaćajući celibat radosna srca, postaju znak budućeg svijeta. U Istočnim je Crkvama, već stoljećima, drukčija praksa: dok se biskupi izabiru isključivo među neoženjenima, za prezbitere i đakone mogu se rediti i oženjeni.
Takva se praksa dugo vremena smatra zakonitom; ti prezbiteri plodonosno vrše službu u svojim zajednicama. Uostalom, istočne Crkve vrlo cijene celibat prezbitera, i mnogi ga prezbiteri slobodno izabiru, radi kraljevstva nebeskoga. I na Istoku i na Zapadu, onaj tko je primio sakrament Reda više se ne može ženiti.” (KKC 1577-1580)
Zakonik kanonskoga prava (1983.) u kanonima 1024-1052 precizno propisuje tko može biti ređen, što se traži od ređenika, koji su preduvjeti za ređenje, koje su moguće nepravilnosti i smetnje, te nužne isprave i način provjere. Ređenik mora biti slobodan (bez prisile); kanonski prikladan (duševno i tjelesno zdrav); imati kanonski određenu dob; da po sudu poglavara ispovijeda cjelovitu vjeru; da je prikladnih vrlina (moral i kreposti); da uživa dobar glas; da je prošao potrebni odgoj; da je završio potrebni studij (obrazovanje); te da je primio sakramente, odnosno prethodna ređenja. Što se tiče životnoga stanja u Katoličkoj Crkvi đakoni, prezbiteri i biskupi se obvezuju na celibat (beženstvo) radi kraljevstva nebeskoga; da se nepodijeljena srca posvete Bogu i službi Crkve. To je znak služenja i eshatološkog ostvarenja kraljevstva Božjega. Koji se rede za trajne đakone mogu biti i oženjeni, uz pristanak žene. Razlog izbora muškaraca za svećenike je što je Isus izabrao muškarce u zbor Dvanaestorice, a isto su činili i apostoli kod izbora svojih nasljednika. Zbor biskupa uprisutnjuje zbor apostola (Dvanaestorice), a Crkva se smatra vezanim tim Gospodinovim izborom. Stoga nije moguće ređenje žena (Ivan Pavao II, Mulieris dignitatem, br. 26-27; Kongregacija za nauk vjere, Deklaracija Inter insigniores, 1977.).
O djelitelju sakramenta reda veli se: „Budući da je sakrament Reda sakrament apostolske službe, dužnost je biskupa kao apostolskih nasljednika prenositi ‘duhovni dar’, ‘mladice iz apostolskog sjemena’. Biskupi valjano zaređeni, tj. oni koji su u nizu apostolskog naslijeđa, valjano podjeljuju tri stupnja sakramenta reda” (KKC 1575-1576).
Zakonik kanonskoga prava (kann. 1012-1023) propisuje da je za biskupsko ređenje potreban apostolski nalog (apostolska bula) te prisutnost barem dvojice biskupa posvetitelja (osim u posebnim slučajevima). Prezbitersko ređenje podjeljuje vlastiti biskup (biskupije u kojoj je ređenik kao đakon inkardiniran) ili onaj biskup koji ima dopuštenje (otpusno pismo vlastitog ordinarija, upućeno konkretnom biskupu), dok se bez apostolske dozvole ne može rediti pripadnike drugog obreda od obreda zareditelja. Za đakonsko ređenje nalaže se da zareditelj bude biskup biskupije u koju se inkardinira ili one u kojoj ima prebivalište (kan. 1016).
***
Konačno, ključ za razumijevanje sakramenta svetog reda je u Kristovu pozivu na osobno sebedarje, kako bi se ostvarilo zajedništvo između Boga i ljudi. U tome je svećenikova veličina i zadaća, težina i odgovornost. Identitet svećenika kao posrednika najjasnije se očituje u slavlju otajstva euharistije. Poput euharistije u kojoj se uprisutnjuje Krist na stvaran, osoban i bitan način, i po čemu ona postaje njegova prisutnost među nama i svećenik je, veli Ivan Pavao II., euharistija na dvije noge; on je u sebi samom admirabile commercium; on je također u sebi mysterion – spasenjsko Božje otajstvo u povijesti (Dar i otajstvo, 76). Ili, kako veli Direktorij za službu i život prezbitera: „Ministerijsko svećeništvo ima razloge svoga opstanka u perspektivi životnog i djelatnog jedinstva s Kristom. Ono čini prepoznatljivim vlastito djelovanje Krista Glave i svjedoči da se Krist nije udaljio od svoje Crkve, nego je i dalje oživljuje svojim vječnim svećeništvom” (br. 1).
