Početna stranica » Biocentrizam

Biocentrizam

333 pregleda

Biocentrična etika proširuje status moralnoga objekta od ljudskih bića na sva živa bića u prirodi: priroda ne postoji da bi je ljudi samo koristili ili konzumirali, dok je ljudska vrsta samo jedna među mnogima postojećim u ekosustavu

Proces definiranja života bio je stoljećima u službi našega preživljavanja: poput neke produžene ruke pokušaja da si osiguramo neki materijalni minimum i zadovoljimo svoje interese i potrebe. Iz praktičnih se razloga život promatrao prije svega iz čovjekove perspektive, tzv. antropocentrizma, koja je tijekom vremena postala isključivim polazištem i njegova definiranja. Određeni izuzetak od ovoga stava bile su religije koje su narativu o životu dodale teocentričnu dimenziju, tj. važnost i ulogu Boga. Ovaj sklop, tj. odnos antropocentrične i teocentrične perspektive, oblikovao je na različite načine povijest čovječanstva prolazeći kroz faze međusobne ravnoteže, neravnoteže i izravnoga sukoba na granici poništavanja jednoga ili drugoga. U suvremeno doba jača još jedna perspektiva, tzv. biocentrizam, za koju se čini da bi u budućnosti mogla uzdrmati stečene pozicije antropocentrizma i teocentrizma. I biocentrizam ima svoje različite oblike, a ukratko ćemo nešto reći o njegovu etičkom i transhumanističkom obliku.

Od etike prema ekološkoj filozofiji

Izraz biocentrizam u biti obuhvaća svaku etiku koja proširuje status moralnoga objekta od ljudskih bića na sva živa bića u prirodi: priroda ne postoji da bi je ljudi samo koristili ili konzumirali, dok je ljudska vrsta samo jedna među mnogima postojećim u ekosustavu – ni po čemu intrinzično (po sebi) vrjednija. Neki biocentristi primjećuju da sve vrste imaju svojstvenu vrijednost i da ljudi nisu superiorni u odnosu na druge vrste po intrinzičnoj vrijednosti, dok drugi negiraju postojanje ikakve intrinzične vrijednosti što za rezultat ponovno ima stavljanje znaka jednakosti među vrstama. Može se reći da biocentrični pristup proširuje granice moralnoga dostojanstva puno više nego što se to ikad ranije moglo.

Biocentrična etika je okrenuta prema životu općenito i na pojedinačne vrste gleda kao dijelove žive biosfere, uočava posljedice biološke raznolikosti i na malim i na velikim skalama te ukazuje na okolišne vrijednosti koje sve vrste imaju. Međutim, kako to primjećuje Joseph R. des Jardin u svom djelu Ekološka etika, u moderno doba postaje sve zornije kako se ova biološka raznolikost bitno i brzo smanjuje pod utjecajem čovjekova načina života: „Bez sumnje, naš se planet nalazi usred najveće epizode izumiranja još od one koja se povezuju s izumiranjem dinosaura od prije 65 milijuna godina. Razlika je, nažalost, ta što se ova epizoda odvija uglavnom zahvaljujući ljudskim čimbenicima.” Ovakvo stanje stvari vodi tomu da ekološka pitanja sve više prodiru u središte etičkih rasprava pri čemu se velikim dijelom raskida sa standardnom etičkom teorijom i teži k tomu da se iznova pretrese odnos između ljudi i prirode – što za posljedicu ima da se neke etičke škole mišljenja preobražavaju u ekološku filozofiju.

Izvan formalnih filozofskih djela biocentrična je misao uobičajena među predkolonijalnim plemenskim narodima koji nisu poznavali drugi svijet osim prirodnoga, što – tvrde zagovornici biocentrizma – upućuje na stav da je biocentrični ethos čovjeku urođen te da ga je ovaj putem tehnizacije izgubio. Biocentrična filozofska etika bi onda imala zadaću povratiti čovjeku njegovu davno izgubljenu prirodnu dispoziciju spram života.

Dok prihvaćaju važnost opravdane skrbi za planet Zemlju i raznovrsni život na njoj, kritičari biocentrizma, posebno zastupnici teološkog antropocentrizma, ipak smatraju da on nije u pravu kada izokreće vrijednosnu ljestvicu živih bića – stavljajući sve vrste života na istu razinu. Pitanje granice između Stvoritelja i stvorenja, Boga i čovjeka, čovjeka i prirode glavni je kamen razdora: biocentrizam, identifikacijom prirode i čovjeka, želi ovu granicu poništiti jer je smatra glavnim uzrokom ekoloških problema, dok antropološko-teocentrična perspektiva upravo inzistira na postojanju te granice smatrajući je bitnom i neizbrisivom – kako za pojam čovjeka tako i za pojam samoga Boga.

Život 3.0

Ako se ekološka filozofija još uvijek odvija u okviru prirode želeći proširiti onaj pojam života koji je u antropocentrizmu bio rezerviran samo za čovjeka na čitav prirodni svijet, transhumanizam ide dalje te pojmu života pridaje jednu novu, tehnološku dimenziju napuštajući tako okvir prirode. Naime, on pojam života želi pripisati i neprirodnom, tj. raznim vrstama tehnološke „inteligencije”. Tako se u Transhumanističkoj deklaraciji iz 2009. godine, u njezinu 7. članku, kaže: „Podržavamo dobrobit svih osjetilnih bića, uključujući ljude, neljudska živa bića. Bilo kakav oblik buduće umjetne inteligencije, modificiranih formi života ili drugih vrsta inteligencije do kojih će tehnički i znanstveni napredak dovesti.” Pod osjetilnim se bićima (engleski sentient) podrazumijevaju ona koja imaju sposobnost osjećanja i percepcije, ali ne nužno i samosvijest.

U svom djelu Život 3.0 Max Tegmark ističe da razvoj „biološke i/ili umjetne svijesti u našem svemiru” i njezino očuvanje trebaju biti primarni cilj čovjekova budućega razvoja pri čemu naravno dolazi do redefiniranja čovjekova položaja u svijetu: „Tradicionalno, mi smo ljudi često zasnivali svoje dostojanstvo i na ideji o ljudskoj izuzetnosti: uvjerenju da smo najpametniji entiteti na planeti te stoga jedinstveni i superiorni. Uspon umjetne inteligencije će nas primorati da se toga okanimo i postanemo skromniji… Zaista, ljudska izuzetnost nije prouzrokovala samo jade u prošlosti već se čini i nepotrebnom za procvat čovječanstva: ako otkrijemo miroljubivu izvanzemaljsku civilizaciju napredniju od nas… to vjerojatno neće spriječiti ljude da nastave doživljavati smisao i svrhu u svom životu. Mogli bismo zadržati svoje obitelji, prijatelje i šire zajednice, i sve aktivnosti koje nam daju smisao i svrhu, uz nadu da nećemo izgubiti ništa osim svoje arogancije.”

Ako se i ne pojavi neka naprednija izvanzemaljska civilizacija, nekadašnje čovjekovo mjesto zauzet će svakako od nas inteligentniji strojevi, a čovjeku preostaje sudbina onoga što Tegmark naziva Homo sentiens: „Mi ljudi smo izgradili svoj identitet na tome što smo Homo sapiens, najpametniji entiteti u okolini. Dok se pripremamo da nas nadmaše još pametniji strojevi, predlažem da se preimenujemo u Homo sentiens.” Drugim riječima, čovjek će imati onaj status koji se danas, manje-više, pripisuje životinjama u poretku (hijerarhiji) bića: osjetilno stvorenje! Novi se život budućnosti definira u kategorijama umjetne „svijesti” koja ima narav „subjektivnog doživljaja” i predstavlja vrhunac inteligentne sposobnosti obrade informacija. Govoreći o životu Tegmark koristi izraze Život 1.0, Život 2.0 i Život 3.0. U prvom je riječ o biološkoj evoluciji i podrazumijeva biološki stadij gdje su čovjekov hardware (tijelo) i software (um) kroz generacije evoluirali, a drugi predstavlja stadij kulturološke evolucije na kojem čovjek može projicirati svoj software (učenjem). Treći je stadij tehnološki gdje čovjek može hibridnim putem projicirati i svoj hardware, ne čekajući prirodnu evoluciju i postajući tako gospodarem svoje sudbine. I sama hibridna terminologija koja se koristi za čovjeka, spajajući opću imenicu život i broj, u biti je jedan od temeljnih izraza i simbola programerske naravi kiber svijeta koji se očekuje i planira. U ovoj transhumanističkoj perspektivi posebnost čovjekova identiteta, njegova individualnost, izuzetnost, potpuno nestaje. Njegov se identitet sada određuje u okviru redefiniranoga pojma života na temelju kojega mu se onda pokušava dati neku novu, numeričku specifikaciju: bios, život postaje za čovjeka jedina bitna odrednica dok homo nestaje – (p)ostajući samo broj.