Rosa u navedenoj knjizi polazi od toga da je današnji čovjek u društvu ubrzanosti postao nerezonantan, nije mu stalo do toga da drugoga ili drugo čuje. Život se nastoji živjeti kao što veća akumulacija kapitala, bilo da je taj kapital vlastito tijelo, ili novac, ili uspjeh, ili karijera. Treba što više (mentalitet povećanja) zgrtati, što više postići, dosegnuti, iskusiti. U mentalitetu akumulacije kapitala nastaju „nijemi odnosi”: svijet je nijem za čovjeka, čovjek je nijem za drugoga čovjeka. Naglasak je na što više autonomije, što više neovisnosti, a time što manje slušanja drugoga. Rosa je mišljenja da zapravo sve središnje institucije, kao što su institucije gospodarstva, znanosti, prava, birokracije, tehnike – prisiljavaju na nijemi, distancirani, nerezonantni odnos prema svijetu. Ne treba zato ni čuditi da je danas tipična bolest modernoga čovjeka bol u leđima, koja je zapravo simptom čovjeka zgrčena u sebe, čovjeka mobitela i računala koji gleda prema dolje, a rijetko ispred ili iznad sebe. A nije li teologija davno definirala grješnoga čovjeka kao „incurvatus in se”, kao zgrčenoga u sebe? Nažalost, dok ovo pišem, i mene lagano bole leđa!
Ta luđački istrenirana tijela, muška i ženska, ta opsjednutost lijepim tijelom i fitnes centrima ima za nakanu istrenirati tijelo, a to znači učiniti ga što manje propusnim, rezonantnim za drugoga.
Rosa pokazuje kako se taj nerezonantni čovjek, čovjek zgrčen u sebe, očituje u odnosu prema tijelu. To mi se promišljanje posebno sviđa. Ta luđački istrenirana tijela, muška i ženska, ta opsjednutost lijepim tijelom i fitnes centrima ima za nakanu istrenirati tijelo, a to znači učiniti ga što manje propusnim, rezonantnim za drugoga. Moram priznati da se bojim onih ženskih istreniranih, utegnutih tijela, koja kao da za sve drugo „služe” samo ne da budu predana drugomu, da budu propusna, rezonantna za drugoga. Ili da također spomenem, što Rosa ne spominje, ono turističko razgledavanje „znamenitosti” u gradovima. Turisti su toliko zagadili mnogobrojne muzeje, čak i same gradove, da ja ponekad zaobilazim u velikom luku „znamenitosti” određenih gradova. Ta su mjesta doslovno zagađena, jer je čovjek došao uzdahnuti „wow”, pohvaliti se da je vidio neko mjesto, po mogućnosti sva mjesta određenoga grada. A zapravo nije ništa vidio, ništa nije „čuo”, ta su mjesta za njega postala nerezonantna. Zato osobno radije uživam hodajući običnim uličicama gradova i sela, ponekad što dalje od „znamenitosti”, uživam gledati obične ljude, obične fasade, „slušati” kako „odjekuju” glasovi, kako „odjekuje” duša određenoga grada.
Za čovjeka je također i priroda postala nerezonantna, koliko god se moderni čovjek trudio svoje vikende i odmore provoditi u prirodi. I priroda se ne „sluša”, bitno je svladati brjegove biciklom, planinarenjem, prijeći što prije pustinju. Ili, još gore, prirodi se pristupa na način organiziranih grupa, turističkih vodiča. Tako i sama priroda postaje zagađena, nerezonantna, jer je čovjeku stalo do toga da pokaže svoju moć u prirodi, ili se barem pohvali: „Hej, ljetos sam bio na tom i tom mjestu.” Rosa navodi i mnogobrojne druge primjere, primjerice obrazovanje, gdje je važno znanje kao kapital, a ne kao rezonantnost, odnos sa svijetom, ili današnja politika gdje su političari postali potpuno nerezonantni spram glasača, a i glasači spram njih.
Kako bilo da bilo, Rosa se zauzima za alternativno društvo, društvo rezonantnosti, stvaranja „rezonantnih osovina” u našim životima. Zanimljivo je da kulturu rezonantnosti vidi ponajprije ostvarenu u katoličkom i ženskom duhu. Jer, za katolike, za razliku od protestanata, svijet kazuje Božju slavu, govori mu kao stvorenje, govori mu sakramentima. Tu je također i ženski genij koji, ako nije zagađen današnjom kulturom ubrzanosti, uči čovjeka da bude pozoran na obične, skromne, jednostavne stvari. Katolički duh i ženski genij, eto nam mogućnosti drukčijega društva, društva slušanja i odgovora, protiv društva ubrzanosti, vladanja i raspolaganja. I ono najvažnije, čovjek je sretan kad mu svijet postaje rezonantan, kad mu drugi govori, i kad je on rezonantan svijetu, duhom i tijelom, kad on njemu govori.
