Početna stranica » Mudrost i grubost

Mudrost i grubost

152 pregleda

Nakon što je moj otac Boško napustio svijet, prije nekoliko mjeseci i moja je majka Klara krenula njegovim stopama. Boško i Klara bili su dva potpuno drukčija, a često i potpuno oprječna svijeta. Njihove oprječnosti kao da govore o oprječnostima ovoga svijeta, ali i same vjere. Te bi oprječnosti trebale biti plodne, trebale bi stvarati život. Nažalost, u ovom svijetu one se dotiču samo kao sudaranje i odbijanje. I Boško i Klara kao da su se doticali po sudaranju i odbijanju. O jednoj sam oprječnosti već progovorio, a to je ona Boškova flaneur-ovska egzistencija. Pogledajmo sada Klarinu oprječnost.

Ono što me uvijek iznenađivalo i zapanjivalo jest nevjerojatan Klarin uvid u bit stvari i ljudi. Dovoljno joj je bilo susresti samo jednom nekog čovjeka i ona je odmah ono bitno znala o njemu. Neke moje znance, negdašnje i sadašnje prijatelje, susrela je samo jednom, ali ih je u nekoliko rečenica točno, ma savršeno točno prosudila, kao da je s njima živjela godinama. Ponekad sam se znao čuditi da je meni trebalo nekoliko godina da spoznam, ili barem da si priznam spoznaje o nekim ljudima, a ona je do te spoznaje došla u nekoliko minuta. Dakako, Klarin uvid i ta lucidna spoznaja stvari i ljudi često je meni predstavljao i problem. U mnogo slučajeva nastojao sam skriti ono što se u meni događa, ali je ona uvijek iznova pokojom riječju davala do znanja da točno zna što se sa mnom događa. I zaista je znala. Uvijek sam se pitao kako je to moguće. Kako je moguća takva brza, duboka prosudba stvari i ljudi? Odgovor mi je pružio Toma Akvinski. Toma razlikuje dvije vrste prosudbe, po sklonosti (per inclinationem) ili po suprirodnosti (per connaturalitatem) i po spoznaji ili analizi (per cognitionem).

Prva je prosudba mudrosna, ona je dar Duha Svetoga i proizlazi iz činjenice „suživljenosti” osobe s ljudima i stvarima. Tako je Klara prosuđivala stvari i ljude, odmah se znala su-živjeti s njima i nije joj bio potrebit nikakav napor spoznaje, analize, da bi došla do jasne prosudbe stvari i ljudi. Klara mi je posvijestila da je takav način prosudbe često ženski način, izričaj ženskoga genija prosudbe. Moram priznati da uvijek ostanem osupnut, a to je razlog zašto se po mogućnosti držim što bliže ženskom geniju, kako žene per inclinationem prosuđuju istinski cjelokupnu stvarnost. Dakako, nije to samo ženski genij. Tako su prosuđivali toliki neuki svetci. Oni su svojom naklonoš­ću, svojom sljubljenoš­ću s Bogom, s ljudima i sa stvarima, došli do takvih spoznaja do kojih učeni, oni koji prosuđuju samo po spoznaji, analitički, nikada ne će doći. Zato je dobro družiti se ne samo sa ženama, nego sa svim mudrim osobama, s onima koji se sljubljuju s Bogom, s ljudima i sa stvarima.

Druga osobina mame Klare bila je izravnost, a rekao bih gruba izravnost u prosudbi stvari, ali i u ophođenju s ljudima. Klara je često izravno i time grubo izricala stvari kakve one jesu. Nije tu bilo puno šminkanja izraza, političke korektnosti i neke uvijenosti. Ona je sve to doživljavala kao laž te je istinu grubo donosila pred ljude, ali i pred njoj bliske osobe, kao i pred mene. I meni je znala grubo reći tko sam i što sam. Valjda mi nitko u životu nije izgovorio neke riječi, za koje sam ja znao da su istinite, premda su bile grube i bolne. To je i razlog zašto sam uvijek zahvalno primao te grube riječi o sebi. A i ta grubost mame Klare zapravo govori nešto o krš­ćanskoj vjeri. Krš­ćanska vjera nije samo džentlmenstvo, nego i grubost, a krš­ćani nisu samo džentlmeni nego i grubijani. Sjetimo se samo koliko je Krist znao biti grub s farizejima, pismoznancima, ali i sa sv. Petrom, nazvavši ga čak Sotonom.

Krš­ćanska vjera nije samo džentlmenstvo, nego i grubost, a krš­ćani nisu samo džentlmeni nego i grubijani. Sjetimo se samo koliko je Krist znao biti grub s farizejima, pismoznancima, ali i sa sv. Petrom, nazvavši ga čak Sotonom

Postoje trenutci u životu, postoje trenutci i u navještaju istine gdje se zahtijeva takva grubost,žestina, gdje ne stoji ono, meni već dosadno, ponavljanje nekih ljudi: „Trebao si to ipak drukčije, blaže izreći.” Ne. Istina je također i gruba, istina je također „redarguens”, napisao je Augustin, tj. ona „prekorava”, pogađa, postavlja u pitanje, donosi nemir i potres.

Krš­ćanska povijest puna je takvih svetaca grubijana, koji su meni posebno dragi. U vremenu mlake i politički korektne vjere, vjere gdje se grijeh ne smije nazvati grijehom, nego se uvijek mora prvo „razumijevati” drugoga, čini mi se da bi bila prijeko potrebna grubost istine, Kristova grubost, ali i grubost nas, današnjih krš­ćana.