Skoro uvijek tako djelujemo da je malo koja djelatnost u sebi slobodna, svrhovita. Uvijek djelujemo ropski, zbog nečega. Tako se u tim djelatnostima „zbog nečega” osjećamo neslobodnima, robovima. No, u ovom svijetu postoje djelatnosti koje su svrhovite u sebi samima, koje su lišene onoga „zbog čega” te u kojima se osjećamo slobodnima. Jedna od takvih djelatnosti jest igra. Šport je organizirana igra, u športu se izdvajamo iz uobičajenoga načina djelovanja, življenja. Šport nas čini slobodnima, osjećamo nevjerojatnu slobodu postojanja.
Šport, za razliku od ostalih slobodnih djelatnosti, daje poseban doživljaj slobode onoj stvarnosti koja posebno osjeća servilnost, težinu, a to je tijelo. U tijelu dolazi do izražaja naša zemljanost, krhkost, prolaznost, smrtnost. Takvo zemljano tijelo kao da u športu postaje nebesko, slobodno, gipko, lepršavo, u njega biva utisnuta lakoća pokreta i virtuoznosti. Posebice to dolazi do izražaja u nogometu. Nogomet mi je najdraži šport jer je on nekako najljudskiji šport. On se događa na zemlji, dodirujemo zemlju svojim nogama. Nema ničega u sebi umjetnoga, betonskoga, parketnoga, kao u drugih športova, koji su urbani. To nije šport elite, to je šport svih zemljanih, dakle i siromašnih, jer dovoljna je samo lopta i zemlja i, evo igre! U nogometu nisu ruke dopuštene u igri, čime se još više ističe naša zemljanost. A opet se upravo u toj zemljanosti očituje čarolija ljudskoga, izdizanje nad zemljanim. Noge dobivaju lakoću, lepršavost, pokretljivost i to spram predmeta koji je tako neuhvatljiv, a to je okrugla lopta. Na taj način nogomet savršeno sažima paradoks čovjekova života, kao da svezuje ono naizgled nepovezivo: zemljanost, težinu, s nadzemljanošću i lakoćom. On izriče ljepotu ljudskoga koja nije u nijekanju zemljanoga, teškoga, nego u prožimanju toga istog nečim što bismo mogli nazvati gracioznošću. Tijelo postaje gracioznim, biva prožeto gracijom, milošću koja je ljudska, a opet više od ljudskoga, božanska. Ne treba zato čuditi da se šport u antičko doba uvijek shvaćao kao kult, kao štovanje bogova. Kao da se željelo reći kako se u športu zadobiva nešto od gracioznosti, lakoće postojanja samih bogova. Jednom riječju, u nogometu, u krajnjoj zemljanosti, uprisutnjena je krajnja gracioznost.
Nogomet savršeno sažima paradoks čovjekova života, kao da svezuje ono naizgled nepovezivo: zemljanost, težinu, s nadzemljanošću i lakoćom.
Šport, a time i nogomet, privlači nas također i stoga što izriče naš život. Jer, da bi imao uspjeha u životu, moramo biti dobri dribleri, a to znači da moramo često koristiti finte, fingirati, činiti lažnjake da bismo nešto postigli. I kako je život lijep kad nekom znaš onako fino smjestiti kroz noge, ili kad ti nešto dođe baš onako na volej! Ponekad je potrebno biti grub, čvrsto startati u druge, a ponekad je dovoljno zagraditi se, zauzeti prostor. Isto tako, nije dovoljno samo braniti se u životu, biti pasivan, potrebno je napadati, biti aktivan. Isto tako, nogomet nam također kazuje kako smo u životu često i gubitnici. Kako i najbolje driblanje i lažnjak često ne koriste ničemu, kako uvijek postoji netko bolji od nas, kako je prije ili kasnije svatko od nas zapravo luzer, jer svatko će jednom, prije ili kasnije, dobiti gol od boljega! Eto zato mi volimo nogomet, jer volimo život.
Ali ne samo zbog toga. Kao da nam nogomet, odnosno kao da nam svaka igra poručuje da svoj život počnemo shvaćati kao igru, kao nogomet. Jer, nakon svake utakmice, i pobjednici i gubitnici, unatoč svem driblanju, lažnjacima, fintama i grubostima, jedan drugomu stiskaju ruku, jedan i drugi svoju pobjedu i poraz ipak shvaćaju samo kao igru: krajnje ozbiljno, a opet tako krajnje neozbiljno. Ne bismo li možda tako trebali živjeti svoj život? Krajnje ozbiljno djelovati, a opet krajnje biti neozbiljni, shvatiti cijeli ovaj život kao igru, u kojem uvijek sve treba počinjati i završavati, bili mi pobjednici ili gubitnici, s djetinjim stiskom ruke. Ne zaboravimo komu se Mudrost najviše raduje: „Igrala sam po tlu njegove zemlje, i moja su radost djeca čovjekova.” (Izreke 8, 31)