Postoje muški glasovi koji su uvijek glasni. Ti glasni glasovi govore o muškim osobama koje se moraju svakodnevno dokazivati i boriti se među ostalim muškarcima, pa ta glasna boja glasa ima ulogu stvaranja dojma moći i nadmoći. Postoje pak duboki muški glasovi. Znam neke osobe koje su počele pušiti samo da bi dobile dubok glas, ili pak druge koje namještaju svoj glas da bi bio dubok. Svojim dubokim glasom muškarci dokazuju kako su pametni, kako stvari duboko promišljaju, kako su njihove misli apsolutno točne i istinite. Isto tako, dubokim glasom oni žele biti muževni, neodoljivi zavodnici, posebice ako nisu izgledom lijepi, pa im je glas glavno oružje. Dakako, postoje i glasovi koji su piskutavi, pa su onda i osobe piskutave, neozbiljne. Ima i ushićenih glasova koji svjedoče o unutarnjoj neravnoteži i neurozi tih osoba. Postoje i slatki, sladunjavi glasovi koji kazuju da se te osobe uvijek žele svidjeti drugima. Neki također imaju krajnje bezbojne glasove. Čitali oni propovijedi, pričali o nogometu ili se družili s prijateljima, njihova je boja glasa uvijek bezbojna i izraz je njihove nutarnje bezličnosti.
I ženski glasovi imaju razne boje, slično muškim glasovima. Neki su ženski glasovi toliko kreštavi da ih je nemoguće slušati. Takvi glasovi govore o ženama koje nikad ne žive kod sebe, nego kod drugih, u nekoj vrsti neprimjerene ovisnosti o drugima. U mnogih žena, posebice onih gradskih, može se također primijetiti neka vrsta metalnoga glasa. Ti glasovi odaju žene koje se pokazuju sposobnima i uspješnima na poslu, a istodobno nedodirljivima, nepristupačnima, dominantnima, pa zato ječe poput metala. Ti metalni glasovi pripadaju ženama koje su uvijek u nekom stanju obrane ili napada spram drugih. Postoje i duboki, ali nekako neugođeni ženski glasovi, koji nam govore o smirenim, spokojnim, ali ne baš duhovnim ženama. Njihova dubina nije dobro ugođena. Također ima i bezbojnih ženskih glasova koji svjedoče o tom da se tih žena ništa zapravo ne tiče, da žive bez strasti i bez žudnje i za čim.
Znamo kako nam se u ljubavi glas promijeni, kao da se smekša, kao da je prisiljen biti drukčiji, nježniji, naivniji, čestitiji, tj. tečniji i jasniji
U kršćanskoj tradiciji uvijek se nastojala njegovati određena boja glasa, unatoč najrazličitijim glasovima koje smo dobili rođenjem. Takva određena boja glasa pretpostavljala je određenu duhovnost. Zanimljivo, zbog toga su se u mnogim ženskim i muškim samostanima istovremeno njegovale duhovnost i boja glasa. Nažalost, to je danas iščeznulo. Odgojitelj je imao ulogu slušati boju glasa novakâ i novakinjâ kako bi ih onda mogao oblikovati, da ti glasovi ne bi postali onakvi kakvim smo ih gore opisali. Jer takvi su glasovi izričaj ovog nepomirenog i nesređenog svijeta. Tako se u duhovim zajednicama stvarala ista boja glasa unutar različitih Bogom danih glasova. O posebnom svojstvu te kršćanske boje glasa govore nam veliki teolozi prvih stoljeća.
Oni tako polaze od prvoga grijeha Adama i Eve, od činjenice da su oni nakon grijeha prestali biti nagi, načinivši sebi odjeću. Odjeća postaje simbol grešnoga svijeta, pa tako i grešnoga glasa. Glas je izgubio svoju nevinost, dobio je onu odjeću koju smo gore pokušali opisati i postao je grešan, nespašen i neotkupljen. S druge strane je nagi glas otkupljen, spašen glas u Isusu Kristu. Aurelije Augustin uz to opisuje svoje obraćenje kao borbu zlih i dobrih glasova. Dobri su glasovi bili, piše on, vedri i veseli, bez razuzdanosti i čestiti. S tim u skladu mogli bismo reći da je kršćanski glas nag, vedar, čestit i iskren. Poput vedra neba, iz toga glasa isijava nenametljivo i čestito sunce božanske istine. On nema u sebi ništa umjetnoga, namještenoga, metalnoga, piskutavoga, kreštavoga i bezličnoga.
Augustin također piše da je taj glas vox liquida. To je tečan i jasan glas, jer on pušta da po njemu progovara nešto veće od njega – Bog, istina, dobrota i ljepota. U svim ostalim bojama glasa vidljivo je kako se ljudi bave sobom, a u tečnom i jasnom glasu boja je božanska, Bog progovara kroz takav glas. Tu bismo tečnu i jasnu boju kršćanskoga glasa mogli još nazvati i ljubavnim glasom. Znamo kako nam se u ljubavi glas promijeni, kao da se smekša, kao da je prisiljen biti drukčiji, nježniji, naivniji, čestitiji, tj. tečniji i jasniji. Stoga nam je u svijetu neugođenih i teških boja glasova potrebna ljubavna boja glasa. To je ona boja glasa koja živi od drugoga glasa, to je glas Dragoga iz Pjesme nad pjesmama. Takav si kakva ti je boja glasa. Promijeni sebe i promijenit ćeš i boju glasa.
