Tako se u Zakoniku kanonskoga prava iz 1983. godine nalaze odredbe koje se odnose na redoviti kanonski oblik ženidbe (kan. 1108-115), a primjenjuju se u redovitim slučajevima. Postoji i odredba koja se odnosi na izvanredni oblik (kan. 1116) i primjenjuje se samo u izvanrednim okolnostima.
S obzirom na redoviti kanonski oblik ženidbe u kanonu 1108 §1 se kaže da su valjane samo one ženidbe koje se sklope pred mjesnim ordinarijem ili župnikom, ili svećenikom ili đakonom koje za sudjelovanje ovlasti jedan od njih dvojice, kao i pred dvojicom svjedoka. Prema navedenom kanonu po sebi su valjane u području savjesti i u izvanjskom obliku ili pravnom području samo one ženidbe koje se sklapaju pred licem Crkve (lat. in facie Ecclesiae), tj. pred službenim predstavnikom Crkve (testis qualificatus) koji je mjesni ordinarij ili župnik te pred ovlaštenim predstavnikom (testis autorizatus), a koji može biti bilo koji valjano zaređeni svećenik ili đakon. Ipak, Zakonik dalje navodi da od ovoga navedenog pravila postoje izuzeci (kan. 144, 1112 §1, 1116 i 1127 §1 i 2) o kojima će naknadno biti govora.
Papa Franjo 31. svibnja 2016. godine kanonu 1108. dodao je i 3. paragraf u kojem se određuje da samo svećenik valjano prisustvuje ženidbi između dvije stranke istočnoga obreda ili između jedne stranke latinskoga i druge stranke istočnoga katoličkog ili istočnoga nekatoličkog obreda. Ne postoji mogućnost davanja ovlasti prisustvovanja ženidbi đakonu jer se za samu valjanost traži svećenički red. Prema istočnom obredu svećenik uz to što traži i prima privolu od zaručnika, blagoslivlja njihovu sakramentalnu ženidbu, a samim time riječju i gestom sjedinjuje materiju i formu sakramenta. Svećenik je djelitelj sakramenta te se stoga njegov aktivni intervent traži za valjanost ženidbe. Za razliku od toga, u katoličkoj teologiji se jasno drži da je svećenik samo službeni svjedok Crkve, dok su djelitelj i primatelj sakramenta sami zaručnici.
Službeni predstavnici
Redovitu vlast s obzirom na kanonsko prisustvovanje ženidbama imaju mjesni ordinarij i vlastiti župnik zaručnika. Da bi ova odredba bila jasnija širem čitateljstvu, potrebno je pojasniti ove termine. Kada se kaže mjesni ordinarij, onda se prema odredbi kanona 134 pod ovim pojmom podrazumijevaju: na prvom mjestu Rimski prvosvećenik (papa) koji u cijeloj Crkvi ima vrhovnu, potpunu, neposrednu i opću redovitu vlast (usp. kan. 331); dijecezanski biskup koji u svojoj biskupiji ima redovitu, vlastitu i neposrednu vlast (usp. 381 §1); upravitelji drugih partikularnih Crkava ili zajednica koje su izjednačene s biskupijama kao što su prelat područne prelature, opat područne opatije, apostolski vikar i prefekt u apostolskom vikarijatu i prefekturi, apostolski administrator u administraturi (usp. kan. 368); zatim dijecezanski upravitelj te generalni i biskupski vikari u biskupijama koji u partikularnim Crkvama imaju opću redovitu izvršnu vlast.
Župnici također imaju redovitu vlast u granicama svoje mjerodavnosti. Da bi i ovaj pojam bio jasniji, potrebno je vidjeti tko se sve podrazumijeva pod župnikom:
(…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
