Na duhovnom putu čišćenja, dok usvajamo istinu o Bogu, svijetu i sebi, događa se postupna preobrazba naših misli, želja i djelovanja. Kad prihvaćamo „misao Kristovu”, istovremeno prihvaćamo i njegove želje i usvajamo njegova djela ljubavi. To se posebno vidi kod najmlađe svetice mističarke Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica. Prvo ćemo predstaviti njezin kratki život a onda njezinu poruku „maloga puta”.
Sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica rođena je 2. siječnja 1873. u francuskom gradiću Alençonu. Bila je najmlađa od devetero djece u obitelji Ljudevita i Azelije Martin. Dva su joj brata i dvije sestre umrli u ranoj dobi, a ostale četiri sestre postale su redovnice kao i ona. Njezini pobožni roditelji zajedno su proglašeni svetim 2015. godine.
Nakon majčine smrti 1877., obitelj se preselila u Lisieux, gdje je Terezija provela veći dio svoga života. Još u ranom djetinjstvu Bog ju je počeo privlačiti na intenzivan način. Budući da je rasla u iznimno pobožnoj, mudroj i zdravoj katoličkoj obitelji, razvila je duboku ljubav prema Bogu, prema bližnjima i prema prirodi. Vidjela je otisak Božje ljepote i u ljudima i u prirodi. Poput svojih sestara, od kojih je jedna klarisa a tri karmelićanke, i ona je postala karmelićanka čak u dobi od 15 godina. Tijekom devet godina intenzivnoga duhovnog rasta u samostanu u Lisieuxu pročistila se i sjedinila sa svojim ljubljenim Zaručnikom. Svoj životni put opisala je u autobiografskim zapisima, pjesmama i pismima, od kojih je najpoznatije djelo Povijest jedne duše. Oslanjajući se na bogatu karmelsku baštinu, razvila je duhovni put poznat kao „mali put”. Naglašava važnost povjerenja i ljubavi prema Bogu u svakodnevnim, malim stvarima. Njezina duhovnost može se sažeti u ovu rečenicu: „Pouzdanje i ništa osim pouzdanja mora nas dovesti do Ljubavi.”
Terezija dijeli povijest svoga duhovnoga puta u tri etape. Prva je etapa od rođenja do pete godine života. Bila je tada ispunjena toplinom obiteljskoga doma, ljubavlju i radošću. Druga etapa je od pete do petnaeste godine, od smrti majke do ulaska u samostan. Bilo je to vrijeme velike boli zbog majčine smrti i zbog odlaska njezine „druge majke” (sestre Pauline) u samostan. Terezija priznaje da je njezina jaka reakcija na te bolne događaje uvjetovana djelomično i njezinom samovoljom, kao i napadima Zloga. Treća etapa obuhvaća uglavnom njezin život u samostanu. Tada je iskusila Božju milost koja ju je pročistila i iscijelila. Shvatila je da njezino pročišćenje mora biti temeljito i brzo. Uspjela je tijekom devet godina doći do cilja svoga putovanja – do sjedinjenja sa svojim ljubljenim Zaručnikom.
Mala Terezija je preminula 30. rujna 1897. – u dobi od 24 godine – od tuberkuloze. Sljedeće godine objavljena je njezina autobiografija Povijest jedne duše. Hodočasnici su počeli dolaziti na njezin grob i svjedočiti o čudesnim ozdravljenjima. Glas o njezinoj svetosti brzo se proširio po cijelom svijetu. Stoga ju je papa Pio XI. proglasio svetom 1925. Njezin blagdan slavimo 1. listopada. Nakon dvije godine proglašena je zaštitnicom misija, a 1997. papa Ivan Pavao II. proglasio ju je najmlađom crkvenom naučiteljicom. Njezina poruka povjerenja u Božju ljubav i posvećenje malim djelima ljubavi i dalje inspirira mnoge vjernike diljem svijeta. Papa Franjo je 2023. godine, povodom 150. obljetnice njezina rođenja, objavio apostolsku pobudnicu „C’est la confiance”, naglašavajući važnost njezine duhovnosti u suvremenom svijetu. Mala Terezija poručuje i nama da samo pouzdanje u Božju ljubav može izliječiti današnje bolesno društvo.
