Govor protiv pismoznanaca i farizeja, čiji smo prvi dio danas čuli, jedna je od najoštrijih Isusovih kritika protiv učitelja Mojsijevog zakona, koji su kao teolozi u ime Boga i kao službeni predstavnici naroda bili vođe naroda s velikim autoritetom, s političkom i vjerskom moći.
Krist nije protiv vlasti. Mora postojati neki red. Netko mora biti vođa i učitelj. Ali postoje vođe nad vođama, učitelji nad učiteljima, autoritet nad autoritetom, moć nad moći, vlast nad vlašću. Jedini pravi autoritet, na kojem se sve mora temeljiti i kojim se sve mora mjeriti – jest naš Gospodin Isus Krist. Vlasti ovoga svijeta ne smiju se ponašati kako im se prohtije. I one imaju svoje norme djelovanja. I one imaju svoje obveze, koje moraju ispuniti, kako bi bile autentične, kako bi zaslužile povjerenje naroda i kako bi ih narod slijedio.
Ali, nažalost, ne postoji savršena vlast. Jedna je vlast malo bolja, druga malo lošija; jedna pravednija, druga nepravednija. Ali idealna vlast ne postoji.
Zato Isus ne voli da budemo blisko vezani za vlast. Niti Crkva to želi. Iz tog razloga, on nam često proglašava ovaj Kristov nauk, da se trebamo distancirati od svake vlasti i od svih vođa – bez obzira na to tko su oni.
A zašto je to tako? – Zato što ima mnogo ljudi, posebno onih koji su slabi vjernici ili koji uopće ne vjeruju u Boga, koji vole opravdavati svoje slabosti i grijehe slabostima i grijesima političkih vlasti ili nekog vjerskog autoriteta. Razumije se da bi idealno bilo da svaki roditelj, učitelj, ravnatelj ili drugi politički ili vjerski autoritet bude dobar primjer riječima i djelom za svoju okolinu, a posebno za one za koje ima posebnu odgovornost. Ali čak i ako to nije slučaj (a obično nije!), pravi vjernik svejedno neće slijediti loš primjer, već mora djelovati po zdravoj savjesti. Krist nije za bojkotiranje vlasti u svakom pogledu. On nas uči: „Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima, jer govore, a ne čine.“
Dakle, slabosti naših vođa ne opravdavaju naše slabosti. Moramo se ponašati onako kako smo naučeni, čak i ako se naši učitelji ne ponašaju kako bi trebali.
Na primjer: roditelj uči dijete da ide na misu nedjeljom i blagdanima, ali sam ne ide. Dijete ipak mora ići, jer roditeljev grijeh ne opravdava dijete. Ili: policajac ne poštuje prometne propise. Njegova pogreška ne opravdava druge građane da čine istu pogrešku. Ili: radnici vide da ravnatelj krade društvenu imovinu. Iako to možda ne mogu spriječiti, oni nemaju pravo krasti, jer je Božja zapovijed: „Ne ukradi!“
Ili: netko naručuje misu za svoje pokojne, ali samo pod uvjetom da mu se objavi ime, a inače se rijetko viđa na misi i ne cijeni misu kao službu Bogu. To ne opravdava druge vjernike da se i oni ponašaju na takav način, jer Bog najviše voli molitvu u poniznosti i u skrovitosti.
Bog će mene suditi za moje grijehe, a tebe za tvoje. Mene ne opravdava tvoja krivnja, niti tebe moja. Dobro je ako i tebi mogu pomoći da živiš kao poštena, dobra osoba, s jakim karakterom – baš kao što i ti meni možeš pomoći da ostanem vjeran svom pozivu do kraja i da ispunim svoje dužnosti što je bolje moguće. Ali čak i ako nam nedostaje suradnje, svatko mora izvršiti svoju obvezu, bez obzira na druge. Jer inače slijedi vlastito zadovoljstvo, a ne Božju volju.
Dao Bog da prihvatiš ove riječi, kao što su vjernici u Solunu prihvatili riječi svetog Pavla apostola – ne kao ljudske riječi, nego kao onakve kakve zaista i jesu – kao Božje riječi. Amen.
