Braćo i sestre, današnji evanđeoski odlomak (Mt 22, 34-40) toliko je poznat, da nam se čini kao da o njemu nemamo što raspravljati, budući da čak i mala djeca napamet znaju te dvije zapovijedi ljubavi: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom pameti svojom! Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“
Međutim, ako se malo više zadržimo na ovom evanđeoskom tekstu i ako razmislimo, vidjet ćemo da je dubina i važnost ovog teksta veća nego što smo mislili. Prvo ćemo vidjeti da pismoznanac, tj. teolog Starog zavjeta, koji je vrlo dobro poznavao Sveto pismo i Božje zapovijedi, pita Isusa o onome što je svaki Izraelac znao, a posebno što je i sam dobro znao, kao učitelj vjerskog nauka.
Zašto ga je pitao? – Naravno ne zato što ne bi znao istinu. Moguće je da ga je pitao kako bi se opravdao, jer možda nije bio tako dobar prema ljudima – jer je mislio da je važno ispuniti najveću zapovijed Zakona, a to je ljubiti Boga, a nije mu bilo stalo do ljudi.
I kako mu je Isus odgovorio?
Umjesto da dadne kratak odgovor, naglašavajući najveću zapovijed, Isus citira DVIJE zapovijedi – i naglašava da su one JEDNAKE! Doista, prva i najveća zapovijed je ljubiti Boga, a druga je ljubiti čovjeka, bližnjega svoga. Ali Isus proglašava ove dvije zapovijedi jednakima!
Kako je to moguće?
To se mnogima i danas čini čudnim, ali zapravo uopće nije čudno. Ove dvije zapovijedi su poput dva aspekta, dva pogleda na jednu te istu stvarnost. To su dva svjedočanstva iste vjere.
Kao što ptica ne može letjeti bez dva krila, i kao što čovjek ne može hodati bez dvije noge – tako nema ni vjere bez dvostruke ljubavi: prema Bogu i prema bližnjemu.
Vjera u Boga bez ljubavi prema Bogu ne postoji.
Mi Boga ne vidimo, pa Ga ne možemo ni ljubiti, osim u našem bratu čovjeku.
Stoga vjera u Boga, ima ova dva krila: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Uistinu, ne možemo ljubiti Boga, osim u bližnjemu. Ljubav prema bližnjemu ne smije biti izraz interesa, već izraz solidarnosti, ljubaznosti, dobrohotnosti i našeg sveopćeg bratstva sa svom Božjom djecom, a posebno sa siromašnima, među kojima se posebno ističu udovice i siročad, odnosno oni koji nemaju pomoći ni zaštite ni od koga, već su potpuno ovisni o dobroj volji svojih bližnjih.
Zato nam Bog, u prvom čitanju (Izl 22, 21-27), zapovijeda: „Ne cvilite udovice i siročeta. Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti i mačem ću vas pogubiti. Tako će vam žene ostati udovice, a djeca siročad“ (Izl 22, 21-23).
Dakle, ako zlostavljaš udovicu ili siroče, umrijet ćeš: „Mačem ću vas pogubiti“, tako će vam „žene ostati udovice, a djeca siročad.“ Zaista, stroga prijetnja i uvjerljiva pouka – za sve one koji vjeruju u Boga i koji poštuju njegovu riječ. Tko ne vjeruje, ova će se prijetnja ispuniti na njemu, ali tada će za njega biti prekasno. Zato ljubite Gospodina, Boga svoga – i ljubite bližnjega svoga!
Bez sumnje, vjera bez djela ljubavi mrtva je sama po sebi, kako nas uči sveti Jakov apostol (usp. Jak 2, 17. 26). Neka naša vjera postane „uzorom svim vjernicima“, baš kao što je to učinila vjera Solunjana, o kojima sveti Pavao (u drugom čitanju) kaže: „Vaša se vjera u Boga posvuda tako proširila, te nije potrebno da o tome govorimo“ (1 Sol 1, 5-10).
Neka se naša vjera i naša iskrena ljubav također očituju i u našim djelima. Amen.
