Ovaj tekst može jednostavno ovako započeti: mjesto radnje – Stockholm, vrijeme radnje – godina 1998. Dvorana je ispunjena poznatim i uglednim gostima, a svečane haljine i elegantna odijela svjedoče o važnosti toga trenutka. Govornica za kojom će održati predavanje povodom dodjele Nobelove nagrade za književnost ukrašena je dalijama breskvasto-ružičaste boje, pokojim nevenom te sitnim žutim krizantemama. Na govornici je ugraviran brončani okrugli lik Alfreda Nobela. Na scenu stupa José Saramago (1922. – 2010.), portugalski književnik koji će do dana današnjega ostati jedini Portugalac dobitnik Nobela za književnost. Ima 75 godina i odjeven je u svečano odijelo te nosi bijelu mašnu, a kako je već običaj na dodjeli, i lentu. Čudna je ta lenta… Kao da se održava natjecanje za izbor ljepote! Sâm će Saramago nešto ranije kazati: „Neću preuzeti dužnost Nobela kao što bi to učinila pobjednica natjecanja ljepote, koju treba posvuda pokazivati. Ne težim takvom prijestolju niti bih to mogao učiniti.” No, koliko god čudno zvučalo, lenta na Saramagu je bila znak ljepote, ali ljepote njegovih knjiga, izričaja i mašte.
Saramagove knjige progovaraju o ljepoti priče. Sad pred svima treba objasniti kako je uopće postao pisac. Svi su sjeli i Saramago započinje govor. A govor, koji je proglašen jednim od ponajboljih na dodjeli Nobelove nagrade, počinje zapravo sjećanjem. Saramago se sjeća svoga djeda Jerónima i bake Josefe. Iako nepismeni, oboje su bili vrlo plemeniti i mudri ljudi. Djed je bio siromašni uzgajivač svinja, a baka domaćica. Nisu znali ni slova napisati. Zimi, kad bi nastupila hladnoća, u noćima okovanim ledom, zaledila bi se voda u vrčevima u kući, a baka i djed uzimali bi najslabije svinje, one male i nemoćne, te ih iz štale unosili u svoj bračni krevet. Da ih spase od sigurne smrti, svinje bi stavili pod debeli pokrivač na bračnom krevetu, između njih, pa bi ih ljudska toplina štitila od smrzavanja i sigurne smrti. Spavali su s njima kao da su im vlastita djeca. Eto, siromašni Saramago je odrastao gdje čovjek i svinja žive pod jednim krovom, pod jednom posteljom. Djed i baka našli su način kako da prežive i spase svinje, koje bi kad dovoljno narastu prodavali po obližnjim selima. Na farmi su se nalazile i dvije smokve. Pod vedrim nebom, dugo u noć, ispod tih smokvi, djed bi pričao priče, legende i uspomene. Budući da je znao puno zanimljivih priča, djed ih nije htio odnijeti u grob, želio ih je prenijeti na unuka. Osjetivši da bi mogao ubrzo umrijeti, djed posljednji put odlazi u dvorište oprostiti se od smokava. Grleći drveće, plakao je kao da se oprašta od ljudi. Iz tih slika rodio se Saramago, pisac koji nije mogao dopustiti da brojni likovi, priče i događaji nestanu u zaboravu.
Saramago nikad nije pobjegao iz siromaštva, nije ni želio. Nije završio fakultet, jer mu roditelji nisu mogli priuštiti školovanje budući da nisu imali novaca. Bio je sin seoskih radnika. Bio je kao i djed, samo mudar i uporan. Radio je kao bravar, mehaničar i metalac. Postao je obrtnik koji je dobio Nobela. Prvi pravi roman napisao je napunivši 52 godine! Saramago je bio uporan posvetivši se samoobrazovanju. Počeo je raditi ono što voli – pisati! Nije odustajao… Slovi za jednoga od najvećih pisaca Portugala, ali i Europe u 20. stoljeću.
Saramagova djela, prevedena na više od 50 jezika, postala su sami klasici: Kolebanje smrti, Kain, Slonovo putovanje, Povijest opsade Lisabona, Kameni splav, Godina smrti Ricarda Reisa, Sjećanje na samostan, Dvojnik, Ogled o sljepoći i dr. Portugalac je dokazao da velike priče ne nastaju samo na sveučilištima i iz predavanja velikih profesora, ponekad je dovoljno da netko u djetinjstvu posije priču u tvoje srce. Saramago te uči da život ne oblikuju diplome, već susreti koji zapale srce, jer Saramago je „najveću školu” pronašao u djedu. Veliki pisci ne nastaju iz velikih škola, već iz malenih susreta. Samoobrazovanje i upornost katkad postanu tiha snaga života kako je ponajbolje posvjedočio José Saramago.
(fra Goran Azinović)
