Bog nas grli svime što postoji. Uostalom, sav je svijet stvorio da se čovjek u njemu – za svojih dana – udomi kao u zagrljaju. I da se osposobi za hod ususret njegovu zagrljaju.
Prepoznati zagrljaje rasute posvuda oko sebe znači prepoznati Božju prisutnost. I more nas i vjetar – samim svojim postojanjem – uče zagrljaju.
Mora nas pozivaju da pođemo u potragu za dubinama. Za dubinama u sebi i u svakom biću. Da ne zastanemo pred ispraznostima, nego da pouzdana srca pođemo njima ususret. Uče nas vodu živu prepoznati i obilno je primati i razdavati. Potiču nam dušu na prostranost: na zagrljaje kojima se grle suprotstavljena obzorja.
Vjetar nas uporno podsjeća na našu upućenost. Otkriva nam da smo vjetrom prožeta bića. I da smo u ovom svijetu kod kuće samo dok idemo ususret.
More i vjetar otkrivaju nam našu narav. Od njih smo sazdani.
Da, biti čovjek znači biti sazdan od zagrljaja. Sazdan za zagrljaje.
