Čovjek, kao religiozno biće, na različite načine izražava svoj stav, čine i osjećaje prema svetome i božanskome. Pojedinac svoju vjeru izriče u određenoj zajednici različitim bogoštovnim činima. Unutar svake religijske zajednice postoji određena hijerarhijska struktura koja donosi propise i brine o pravovjerju. Ona izriče dogme o tumačenju božanskoga i stvorenoga tražeći od pripadnika da žive u skladu s tim propisanim člancima vjerovanja. Naravno, to ne moraju u svakom sustavu biti napisani članci vjere, ali u tumačenju vjerskih istina svećenike ili druge ritualne specijaliste zajednica prihvaća kao ovlaštene za brigu o pravovjerju. Između propisanoga i prakticiranoga načina izražavanja vjere često dolazi do raskoraka. Tako, propisane dogme jednog religijskog sustava, s jedne strane, i praksa vjernika u istoj zajednici ponekad pokazuju podudaranja, udaljavanja, presijecanja ili idu dotle da su potpuno suprotstavljeni. Ukratko, prostor između ortodoksije i magijskih elemenata koje prakticiraju vjernici iste religijske zajednice je područje koje istražuje i obuhvaća pučka pobožnost.
Hrvatski franjevac Emanuel Hoško kaže da je granica sadržaja kršćanske pučke religioznosti prema gore liturgija, dogma i liturgijski oblici pobožnosti, a prema dolje magija i praznovjerje. Inače, ovakav stav je s pozicija promišljanja teologa, dok etnolozi i kulturni antropolozi riječ praznovjerje tumače potpuno drugačije. Naime, smatraju da se ovim terminom označuje kada se neka pobožna praksa uspoređuje s jednim dogmatskim sustavom i ukoliko joj se suprotstavlja, bila bi ispražnjena od sadržaja unutar toga sustava, pa zato prazna. Za antropologa, pobožne prakse, po subjektivnom mišljenju vjernika, nisu ispražnjene od vjere, nego su to čini kojim pojedinac izražava svoju vjeru bez obzira slaže li se takva praksa s propisima religijske zajednice kojoj pripada. Iz navedenih razlika vide se različiti pristupi istoj problematici.
Upravo zbog tih različitih pristupa istraživanju ovoga fenomena dolazi i do neujednačene terminologije za istu pojavu. Razlike nisu samo u različitim znanstvenim disciplinama nego i unutar pojedinih disciplina koje se bave ovom tematikom. Neujednačenost termina osobito je izražena u antropologiji gdje se iz diskursa svojstvenih pojedinim pravcima ili teorijskim okvirima zastupanih od strane nekoga znanstvenika dolazi do definicija termina potrebnih da se neko mišljenje dokaže ili pobije. Tako u engleskom jeziku ima desetak različitih termina, a nešto manje u njemačkom. Zbog zbrke pojmova neki antropolozi, poput Daxelmüllera, idu dotle da napuštaju koncept pučke pobožnosti jer smatraju da sam termin nosi ideologizirano nacionalno/nacionalističko značenje.
Do pojačanog zanimanja za pučku pobožnost dolazi nekako u isto vrijeme i kod antropologa i teologa. Iako su teolozi i ranije raspravljali o pučkoj pobožnosti u crkvenim dokumentima, termin pučka pobožnost ulazi relativno kasno. Prvi službeni dokument, u kojemu se upotrebljava pojam pučka pobožnost bila je enciklike pape Pija XII. Mediator Dei iz 1947. godine. Poslije se o istom problemu raspravlja na južnoameričkom kontinentu unutar širih događanja koje je potaknula teologija oslobođenja. To je pridonijelo da se o pučkoj pobožnosti raspravljalo i na biskupskim konferencijama Latinske Amerike (1969. i 1979). Pojam pučke pobožnosti preuzeo je i papa Ivan Pavao II. i tako je taj pojam postao prihvaćen između drugih naziva koji su se do tada koristili u crkvenim dokumentima. Složenost problema pučke pobožnosti i njezin odnos prema liturgiji pokušao je potanko objasniti Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji što ga je 2001. izdala Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, a kod nas je preveden i izdan 2003. godine.
Zanimljivo je da među naslovnicima, odnosno onima kojima je upućen Direktorij, nije naveden puk, nego biskupi, prezbiteri i đakoni, a na poseban način rektori svetišta, kao i poglavari ustanova posvećenog života (br. 5). U pojašnjenju pojmova Direktorij definira dva termina koja objašnjavaju izvore pobožnih praksi izvan liturgije: pučka pobožnost i pučka religioznost. Pučka pobožnost označuje „različita bogoštovna očitovanja privatnoga ili zajedničkoga obilježja, koja se u ozračju kršćanske vjere ne izražavaju poglavito obrascima svete liturgije, već posebnim oblicima koji proizlaze iz duha nekoga naroda ili etničke skupine i njezine kulture (br. 9). Za razliku od pučke pobožnosti koju određuje ozračje kršćanske vjere, duha i kulture nekoga naroda, pučka religioznost „se tiče sveopćega iskustva: u srcu svake osobe, kao i u kulturi svakoga naroda i u njezinim kolektivnim očitovanjima, uvijek je prisutna religijska dimenzija“ (br. 10). U pojavama pučke pobožnosti terminološka distinkcija može pomoći, ali ponekad je teško razlučiti što je u korijenu nekih praksi kršćansko, a što dio nekog drugog religijskog sustava kojemu je dan novi, kršćanski smisao.
Teme koje spadaju u pučku pobožnost jesu svi religiozni izričaji, stavovi, osjećaji ili jednostavno rečeno sve ono čemu pojedinac ili zajednica daje religiozni smisao i unutar institucionalnoga ili izvaninstitucionalnog prakticiranja vjere, tako da neke pobožne prakse ulaze u liturgiju, ali i iz liturgije prelaze u pučku pobožnost. Sigurno su veoma zanimljive teme verbalni i gestualni govor pučke pobožnosti koji ulazi u liturgiju i postaje dio osobitosti liturgijskih slavlja lokalnih zajednica. Međutim, što se događa kada se s najviše instance neke pojave ne preporučuju (čitaj zabranjuju!) stoljetne prakse. Takav primjer je pjevanje stihova Zdravo Tijelo Isusovo za vrijeme euharistijskog slavlja. Geste raširenih ruku tijekom istog dijela misnoga slavlja se ne dokidaju, ali ostaje pitanje zašto je mladi manje prihvaćaju. Zanimanje unutar istraživanja pučke pobožnosti je značenje ovih vremenski starijih pojava, ali jednako je zanimljiva i novija pojava raširenih ruku tijekom molitve Očenaša.
Pjesme i glazba kao naravni izričaji jednoga naroda zauzimaju naglašeno mjesto u pučkoj pobožnosti, kaže Direktorij. U isto vrijeme na prste jedne ruke može se izbrojiti koliko takvih pjesama ima u liturgiji. I to je jedno od važnih pitanja u izučavanju pučke pobožnosti. U ozračju pučke pobožnosti svete slike zauzimaju važno mjesto u pučkoj pobožnosti jer se oko njih okupljaju vjernici i pred njima izražavaju svoj vjernički stav prema otajstvu koje predstavljaju. Osobito se to odnosi na svetišta koja posjećuju hodočasnici tijekom godine ili jednom godišnje. Hodočašća su jedna od neiscrpnih tema pučke pobožnosti u kojoj se presijecaju gotovo sve pobožne prakse vjernika: usmene molitve, pjesme, zavjeti, čašćenja Blažene Djevice Marije, štovanje svetaca i drugi oblici pobožnosti.
Istraživanja pučke pobožnosti su se pomaknula i prema istraživanju običaja. Tako da se danas običaji vezani uz neke svetkovine ili blagdane promatraju kao dio pučke pobožnosti. U tim istraživanjima etnolozi i antropolozi podjednaku važnost pridaju i onom svetom i svjetovnom dijelu proslave nekoga blagdana. Također, postavljaju se pitanja i traže odgovori obuhvaća li pučka pobožnost samo niže socijalne slojeve ili u njoj sudjeluju svi vjernici, a u nekim slučajevima i vjerski službenici.
Također, u ovom uvodnom tekstu važno je pripomenuti da će se o pučkoj pobožnosti govoriti unutar etnološkog i antropološkog diskursa. Za svaku od tema odabrano je jedno terensko istraživanje i ono služi kao objašnjenje određene pojave na tom području. Ipak, dva mjesta su osobito u fokusu moga zanimanja, a to su Vidovice i Olovo. Mada će u nekim temama biti obrađivana i građa iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine.