Među prvim vikarima Bosanske vikarije, kasnije franjevačke provincije Bosne Srebrene, bilo je i Mađara. Među njima se osobitim zaslugama izdvaja fra Blaž Zalčanin (Blasius de Zalka ili de Hungaria).
Rođen je oko 1370. godine negdje na području mađarske županije Zalka, a umro 1440. godine. Franjevački dokumenti prvi ga put spominju 1420. godine kad je u Đakovu biran za vikara Bosanske vikarije. Već sljedeće godine sudjelovao je na generalnom kapitulu Reda (u Forliju, u Italiji) na kojem se istakao kao gorljiv zagovornik opservantske struje. Zbog toga dolazi u sukob s novoizabranim generalom Reda Angelom Salvettijem, koji mu oduzima vlast bosanskoga vikara. Čini se međutim da su ga u zaštitu uzele više crkvene vlasti, pa 1423. godine biva ponovo biran na mjesto vikara.
Fra Blaž Zalčanin najčešće se spominje kao prvi povjesničar među bosanskim franjevcima. On je najprije prikupio papinske dokumente koji govore o samostalnosti Bosanske vikarije u zbirci Constitutiones papales, generales ac Boznae observanciales. Na temelju te zbirke dobio je 1425. papinsku bulu kojom je potvrđena samostalnost Bosanske vikarije, a fra Blaž je, pošto je tu bulu predočio na kapitulu vikarije, po treći put biran za vikara.
Đenđeška kronika
Fra Blaž Zalčanin i nakon toga prikuplja dokumentaciju koja se odnosi na Bosansku vikariju, posebice na djelovanje pojedinih vikara. Ta dokumentacija uz opis pojedinih važnijih zbivanja u vikariji i oko nje sve do godine 1440. čini svojevrsnu povijest Bosanske vikarije prezentiranu u djelu Gesta vicariorum Boznae. Rukopis toga djela nažalost je izgubljen. Sačuvan je u prijepisu samo jedan mali dio toga djela, i to u sklopu ljetopisa franjevačkog samostana iz Győngyősa (u Mađarskoj) poznatoga inače u historiografiji pod nazivom Đenđeška kronika. Puni je njezin naslov Cronica seu origo Fratrum Minorum de observantia Boznae et Hungariae (Kronika ili postanak Male braće opservanata u Bosni i Mađarskoj). Dio te kronike objavio je Eusebije Fermendžin u Acta Bosnae (Zagreb, 1892), a prijevod je objavljen u knjizi Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća (Sarajevo, 2005).
U tom dijelu Đenđeške kronike (na svega 3 stranice) riječ je o tome da papa Martin V. potvrđuje sve ono što je nekoć papa Grgur XII. na molbu vikara fra Bartola Alvernskoga odredio u vezi s upravom u Bosanskoj vikariji, a odredio je da su sva braća franjevci na području te vikarije, „u pograničju Ugarske, u dijelovima Dalmacije, kao i na otocima”, podložna samo generalu Reda te da ih nijedan drugi provincijal nema pravo uznemirivati na tom području. Papa Martin V. potvrđuje također da je sve rečeno sadržano u onome što je vikar Bosanske vikarije „pokojni Bartol iz Alverne, kada je general reda Male braće bio pokojni Antun iz Pereta, po običaju rečenoga Reda i braće cijeloga toga Reda koja su tada živjela unutar granica rečene vikarije izložio blagopokojnom Angelu, koji je tada bio vrhovni biskup opće Crkve pod imenom Grgur XII”. U nastavku se posebno naglašava kako je braći franjevcima apostolska vlast dodijelila određene samostane „zbog toga što su ih nevjernici i neprijatelji imena Isusa Krista, dotično krivovjerci i Turci, napadali i proganjali, ili su iz drugih razloga istjerivani iz nekih kuća itd. što su se nalazile unutar rečenih granica”, ali da su se „neki provincijali i drugi službenici rečenoga Reda” prema toj subraći „neprijateljski odnosili, pa su ih nastojali podvrći pod svoju vlast” unatoč tomu što su „prema utvrđenim pravilima samoga Reda” ta braća imala biti podređena samo vikaru kojega sama braća izaberu i generalu Reda. Tome se dodaje da je sve rečeno potvrđeno na kapitulu Reda u Ferrari. Tadašnji je naime general Reda Antun iz Masse „marno posvetio pažnju beskrajnim mukama i brigama koje vikar i braća što žive u rečenim krajevima neprestano podnose za katoličku vjeru”. Po savjetu kapitula i po vlasti svoje službe general je „objavio odluku da sve povlastice koje su sadašnji vikar i njegovi prethodnici, vikari rečene vikarije, ili sama rečena vikarija, dobili od bilo kojega njegovoga prethodnika ili kapitula, imaju biti sve zajedno i pojedinačno smatrane dodijeljenima i danima”.
Apostolska potvrda
U molbi vikara Bosanske vikarije fra Blaža Zalčanina i braće koja se nalaze u njezinu sastavu, a na koju odgovara papa Martin V, stoji i to da su braća u međuvremenu preuzela još neke samostane predviđene za njihovu uporabu i pribježište, pa nisu sigurna hoće li moći zadržati rečene samostane i hoće li ih pojedini provincijali i drugi starješine Reda ubuduće zbog toga moći uznemiravati. Zato mole da se apostolskom blagošću pridoda i za takve samostane snaga apostolske potvrde. I na tu molbu odgovara se potvrdno, naime: „želeći da vikar i braća koja sada žive unutar rečenih granica budu u mogućnosti u što većem miru opsluživati božanski posluh i redovničko bogoštovlje i sa što većim žarom raditi za katoličku vjeru […] apostolskom vlašću potvrđujemo i ojačavamo okriljem ovoga spisa rečeno pismo, koje prihvaća rečene molbe, i sve što iz njega proizlazi, strogo zabranjujući gore spomenutim sadašnjim i budućim provincijalima i starješinama da protiv naloga i sadržaja ovoga ili prije spomenutoga pisma išta pokušavaju ili u navedenim stvarima uznemiravaju samo braću ili se odvažuju ili usuđuju prisvajati rečene samostane koja su braća do sada preuzela, bez obzira na apostolske konstitucije i naredbe ili statute i običaje rečenoga Reda, utvrđene prisegom, apostolskom potvrdom ili kojim god drugim utvrđenjem, kao i na sve ostalo što je ovome protivno”.
Ovo posve ukratko prepričano pismo pape Martina V. datirano je „u Rimu kod sv. Apostola, 28. srpnja, osme godine našega pontifikata”, a to znači 1424. godine.
Zaključno se mora reći da je neprocjenjiva šteta što se izgubio bez sumnje najzanimljiviji i historiografski najrelevantniji dio spisateljske djelatnosti vikara Bosanske vikarije fra Blaža Zalčanina, posebno onaj sadržan u djelu Gesta vicariorum Boznae, tim više što je djelovanje bosanskih franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni (od 1291. kad su prvi franjevci došli u Bosnu pa sve do 1463. godine, kad je Bosna pala pod vlast Osmanlija) još uvijek više nego nedovoljno poznato, proučeno i/ili vrednovano. Pa ipak i ovaj mali dio što se sačuvao u Đenđeškoj kronici dosta govori i o stanju Bosanske vikarije u prvoj polovici 15. stoljeća i o uvjetima u kojima su djelovali njezini vikari i njima podređena braća. Govori primjerice o tome da su braća u tom razdoblju imala ozbiljnih problema sa susjednim provincijalima i/ili starješinama drugih franjevačkih zajednica (provincija, vikarija, kustodija i sl.), da su njihovi pastorizacijski zadaci bili vrlo teški (posebno u odnosu na „krivovjernike”, tj. na pripadnike Crkve bosanske), da je srednjovjekovna Bosna u 15. stoljeću bila u tijesnim političkim odnosima s Ugarskom, pa se u prvoj polovici 15. stoljeća Bosna s dijelovima Ugarske, Slavonije i Dalmacije nalazila u istoj franjevačkoj vikariji te da su već tada, dakle gotovo 40 godina prije pada Bosne, silovito nadirući Turci predstavljali više nego realnu opasnost i za Bosnu, i za Slavoniju, i za Dalmaciju, i za Ugarsku, pa dakako i za franjevce Bosanske vikarije.
Na kraju treba napomenuti da se spisi fra Blaža Zalčanina s pravom smatraju prvim povijesnim djelima nastalim na području Bosanske vikarije, a njezin autor fra Blaž Zalčanin prvim povjesničarom među bosanskim franjevcima. Njegovi povijesni spisi kao da na neki način najavljuju monumentalno povijesno djelo fra Filipa Lastrića koje je objavljeno 1765. godine pod naslovom Epitome vetustatum Bosnensis provinciae … (Pregled starina Bosanske provincije …). Sličnost se među njima, između ostaloga, sastoji i u tome da su nastali u vrlo teškim okolnostima za vikariju odnosno za provinciju. Naime spis fra Filipa Lastrića nastao je kao reakcija na cijepanje franjevačke redodržave od koje su se najprije 1735. godine odcijepili dalmatinski, a 1757. i prekosavski samostani. Jedna od posljedica toga cijepanja bilo je i oduzimanje statusa provincije, koji je Lastrić uspio povratiti upravo svojim Epitomama.
