Devet tuđih grijeha naslov je koji nalazimo u Biserju sv. Ante u kome se nabrajaju negativna čovjekova postupanja u odnosu prema grijehu drugoga čovjeka, što ga na određeni način čini dionikom tuđega grijeha. Taj sažeti nauk nalazimo također u Katekizmu Katoličke Crkve koji pod brojem 1868 pojašnjava kada postajemo odgovorni za grijehe što ih drugi čine. Nigdje sustavno ne nalazimo razrađen nauk o tuđim grijesima. Sv. pismo, Crkvena tradicija i Crkveno učiteljstvo na razne načine ukazuju kako savjetovanje, zapovijedanje, prisiljavanje, nagovaranje, hvaljenje, sudjelovanje, prešućivanje, pomaganje i branjenje tuđega grijeha postaje također naš grijeh. Ni ovdje nije namjera sustavnoga razrađivanja grijeha po grijeh, nego više uvidjeti kako i takva nastojanja povređuju ispravan odnos prema bližnjem, a samim time i odnos prema Bogu. Zbog toga ćemo u kontekstu govora o tuđim grijesima nešto više kazati o čovjekovu moralnom djelovanju, njegovu temeljnom opredjeljenju za dobro, odgovornosti koja proizlazi iz samoga čovjekova postojanja, važnosti uključivanja pravednosti, ljubavi i istinoljubivosti za ispravan odnos s bližnjim. Pokazat ćemo na jednom primjeru kako nastaje suradnja u grijehu drugih ljudi, te kazati nešto više o načelu dopuštene suradnje i vidjeti što to tvori društveni grijeh.
Fenomen moralnosti
Polazimo od temeljne činjenice čovjekove nesavršenosti koju kriju izreke: Ljudski je griješiti, Tko radi taj griješi, Na greškama se uči. Mogli bismo reći da se radi o bitnom svojstvu koje ukazuje na svu njegovu manjkavost i njegovu ograničenost, tu prirođenu sklonost da griješi, a proteže se na sva područja njegova djelovanja. Ne možemo se oteti dojmu kako nas naše pogreške i učenje na njima određuju, spadaju na onu vlastitost koja nas razlikuje od drugih živih bića. Pogriješiti, priznati i učiti na pogreškama je nešto što spada na našu narav, pomaže u razvoju i rastu spoznaje o sebi i svijetu. Poučljiva osoba otvorena je za pozitivnu kritiku, u opomeni uviđa da je lako napraviti previd, da i ona može pogriješiti. Učenje na tuđim pogreškama daleko je bezbolniji i mudriji put, no nekad je neizbježno učiti iz vlastitih pogreški. Poučljiva osoba koja zna priznati svoju nesavršenost, odlika je njezine zrele osobnosti koju je neophodno stalno izgrađivati. Jedna izreka kaže Primjeri potiču, kako učimo na pozitivnim primjerima drugih kojih je vrijedno nasljedovati, na isti način negativno ponašanje drugoga potiče nas da takvo što izbjegavamo činiti u našem djelovanju.
Time dolazimo do područja koje zadire dublje u čovjekovu bit, a također spada u rizik pogreške. To je čovjekovo moralno djelovanje koje nužno biva vrednovano kao dobro i poželjno ili kao zlo i kažnjivo. Taj prvi prirodni zahtjev: čini dobro i izbjegavaj zlo, prati nas od prvoga dana našega odgoja. Od samih početaka naše moralno ponašanje vrednuje se kao moralno dopušteno ili kao ono koje zahtijeva sankcije. Filozof Immanuel Kant govorio je: Dvije stvari me najviše zadivljuju: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni. Nutarnji zakon koji svatko u sebi ima ne pripada samo nutarnjem i privatnom iskustvu nego je to univerzalna stvarnost. Svaki čovjek koji dolazi na svijet u bilo kojem prostoru i vremenu živio, kojoj god kulturi, društvu i religiji pripadao, podliježe fenomenu moralnosti. Tom obliku društvene svijesti, skupu nepisanih pravila, narodnih običaja, navika i normi koje su prihvaćeni u životu neke zajednice i prema kojem se određuje kakvo ljudsko djelovanje treba biti. Moralnost čovjekova djelovanja određuje se po odnosu čovjekove slobode s autentičnim dobrom. To dobro kao vječni zakon uspostavlja Božja mudrost koja svako biće usmjeruje prema njegovoj svrsi. Vječni, nepromjenjivi zakon upoznaje se jednako čovjekovim razumom, ali i putem nadnaravne objave Boga, što onda tvori Božji zakon. Dakle moralnost čini razumsko usmjeravanje ljudskoga čina k dobru u njegovoj istini, te svojevoljna težnja za tim dobrom koje je razum spoznao. Drugim riječima nama ljudima bilo bi prirodno, u skladu s razumom, da činimo dobro zbog dobra samoga. To je kao što se predstavlja ne samo Božji zakon nego i onaj naravni, prirodni koji proizlazi iz logike stvari. Jasno nam je sada da to predstavlja ideal, da naše radnje budu u skladu s dobrom. Stoga u tom svom vjerničkom hodu, nužna je temeljna opcija, odnosno temeljno opredjeljenje za dobro, stalnu sklonost prema dobru. A naš vjernički poziv to mora u sebi uključivati. I to je smisao našega poziva, činiti dobro zbog dobra samoga. Shvaća se kao pravi izbor slobode koji duboko povezuje s našim postupanjem. Putem temeljnoga izbora čovjek je kadar usmjeriti svoj život i, uz pomoć milosti Božje, težiti k svojoj svrsi, slijedeći Božji poziv. Mogli bismo reći kako to predstavlja osnovni stav prema životu, onu pod navodnicima na pravo nasađenoj čovjekovoj savjesti koja zna balansirati između svojih potreba i prohtjeva. Ili drukčije kazano onoga što se realno može postići i onoga nedostižnog, često poželjnoga ali neostvarivoga. Ukoliko ljudsko djelovanje nije u skladu s dobrom osobe, izbor takve radnje našu volju i nas čini moralno zlim, pa nas onda postavlja u opreku s našom krajnjom svrhom, uzvišenim Dobrom koje je sam Bog. Pogreške na takvom području, u našem vjerskom kontekstu, poznatije su nam pod pojmom grijeha. Tada govoriti o grijehu znači svjesni i voljni čin koji za krajnji cilj ima neki zli učinak. Radi se o smrtnom grijehu kad čovjek slobodno i svjesno odbacuje Boga, njegov zakon i savez ljubavi, okreće se samom sebi ili nekoj stvorenoj ograničenoj zbiljnosti. Laki grijeh slabi ljubav i očituje sklonost prema stvorenim dobrima, ne raskida savez s Bogom, ali ustrajanjem i ponavljanjem takvih grijeha pripravlja nas da počinimo neki teški grijeh. Znamo da govor o grijehu ne predstavlja popularnu temu u svijetu u kojem živimo, gdje bi se radije željelo osloboditi od bilo kakvoga osjećaja krivnje i odgovornosti koje su usko povezane s govorom o grijehu. Poanta nije ni u kakvom opterećenju čovjekove savjesti, niti ugrožavanje njegove slobode ili, kako se često predstavlja, u zadiranju u nečiju privatnost što nadilazi kompetenciju Crkvenoga učiteljstva.
Element odgovornosti
U našem svakodnevnom odlučivanju mi pristupamo praktičnom sudu savjesti koji nam govori što treba činiti i ne činiti, ili još uz to vrednuje djelo koje je čovjek već učinio. To je onaj sud koji na konkretnu situaciju primjenjuje razumno uvjerenje da sebe mora ljubiti te činiti dobro i izbjegavati zlo. Dakle svaki bi izbor uvijek trebao uključivati oslanjanje slobodne volje na dobro ili na zlo, što ih prirodni zakon naznačuje, kao dobra za kojima valja težiti i zla koja treba izbjegavati. U tom stalnom odlučivanju između onoga što je ostvarivo i onoga što nije, odnosno onoga što je dobro ili zlo odvija se naš život. Život koji traži od nas da ne budemo samo pasivni slušači, nego aktivni navjestitelji Božjega kraljevstva današnjem čovjeku. Prema tome, u stalnom smo pokušaju da se ispravno ostvarimo otkrivajući radost i užitak u tome što radimo, izbjegavajući one čine koji su protivni prirodnom zakonu i Božjoj volji. Sve u svemu neminovno je da se zauzme određeni stav, pogotovo u pitanjima kada se vrijeđa čovjekovo dostojanstvo i njegova osoba i sve ono što definira čovjekov odnos prema samom sebi, prema drugima, prema svijetu u kojem živi i prema Bogu. Mogli bismo kazati da bi grijeh bilo sve ono što se protivi ili što ugrožava ljudski život, što na koncu remeti i vrijeđa ispravan čovjekov odnos prema Bogu i svemu stvorenom. Po definiciji grijeh je slobodni čovjekov čin koji dovodi u pitanje njegovu odgovornost prema sebi, prema drugima, prema ambijentu u kojem živi i prema Bogu. Stoga grijeh uvijek pretpostavlja odgovornost, nema grijeha ukoliko se ne djeluje na svjestan i slobodan način, ukoliko nije uključena čovjekova sloboda i volja, koja ga opet razlikuje od drugih živih bića. Osjećaj krivnje, s druge strane, doživljaj je grijeha, kada je netko spreman preuzeti odgovornost za grijeh. Prema tome, odgovornost je element koji ujedinjuje i usklađuje osjećaj krivnje s osjećajem grijeha. Moralna teologija razlikuje grijeh kao pojedinačni čin koji ga neminovno odvaja od pojma osobe. Crkva osuđuje grijeh, nikako osobu. Svatko ima pravo na obraćenje po Božjoj milosti, taj povratak iz grešnoga stanja, ukoliko osoba spozna svoju sklonost prema grijehu. Važno je znati da je odgovoran samo onaj koji je slobodan. To je temelj i osnova za moralno vrednovanje. Jedino je ljudsko biće kao moralni subjekt u mogućnosti izvršiti moralni čin. To je isključivo vlastiti čin jer polazi od mene. A ono što definira moje ja, svakako je to da činim svjesno i s htijenjem. Takav čin ili djelovanje razlikuje se od onih čina koji ne ovise o meni, koji su u meni ali koji nisu ja jer nisu voljni ni svjesni čini, nego se provode automatizmom i bez čovjekove volje. Čovjekova odgovornost je dakle ta koja je povezana s moralnom važnosti i njegovom slobodom. On kao takav odgovara pred Bogom, pred principom dobra i najvećega dobra, od kojega je svako dobro odraz i izričaj. Pojedinac odgovara pred vlastitom savjesti koja je boravište dobra, odgovara i pred drugima na kojima se ostvaruje dobro ili zlo. Naravno ovo je naša kršćanska vizija čovjekovih odnosa, govor o grijehu, krivnji i odgovornosti koja ne može proći bez govora o oprostu i Božjem milosrđu. No, nažalost znamo da je u svijetu previše naglašena čovjekova sloboda i volja, a odgovornost prepuštena samo njegovoj savjesti.
Nadalje, pod osnovnu kršćansku dužnost spada da se čovjek kloni grijeha i da nastoji ispunjavati zapovijedi i živjeti kreposno. Iako je u našoj prirodi da težimo dobru, potrebno je puno više od puke težnje da se takav zahtjev ostvari. Potrebno je aktivno sudjelovanje cijele osobe, angažiranost duha i tijela. Tako nam je bitno da usvajamo ispravne mehanizme koji u nama stvaraju trajnu raspoloživost prema dobru. Siguran način kako to postići je sustavan i zdrav obiteljski i vjerski odgoj, gdje se od malena usađuju vrijednosti ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Tako praktično učenje i prakticiranje dviju zapovijedi ljubavi rađa poštivanjem i uvažavanjem ostalih uputa. Nama je svima dobro poznato Biserje sv. Ante, molitvenik u kojem se na samom kraju nalazi sažeti kršćanski nauk. Između ostalih važnih naslova, izdvajaju se oni koji nas upućuju na stvarnost grijeha i otkrivaju na koji način dolazi do povrede dviju zapovijedi ljubavi. Počevši od sedam glavnih grijeha, šest grijeha protiv Duha Svetoga, četiri u nebo vapijuća grijeha, pa sve do devet tuđih grijeha. Osim što se griješi protiv ljubavi prema Bogu i bližnjemu, griješi se i protiv pravednosti prema Bogu i ljudima. Na to nas još bolje upućuje deset Božjih zapovijedi koje kroz formu zabrane štite čovjekov ispravan odnos prema Bogu (prva ploča Saveza) i čovjekov ispravan odnos prema drugom čovjeku (druga ploča Saveza).
Mane i kreposti
Kada smo rekli osnove za ispravno shvaćanje grijeha, svoju pozornost usmjerujemo na povredu odnosa prema bližnjemu, tj. iz bližega uvidimo značenje devet tuđih grijeha što olako znamo izgubiti iz vida. Kada Katekizam Katoličke Crkve (KKC) taksativno nabraja karakteristike uz koje postajemo dionici tuđih grijeha, promatra ih pod naslovom Množenja grijeha. Polazi se od činjenice kako jedan grijeh povlači sa sobom drugi grijeh, ponavljanjem istih čina rađa se mana, što nalazimo u formi sedam glavnih grijeha. Suprotnost manama su kreposti. To je trajno raspoloženje slobodne volje da čini dobro a izbjegava zlo. Nama je ovakvo nastajanje poznato pod pojmom krepost ili vrlina. Kao misao vodilja našega djelovanja svakako bi trebao biti primat postojanja (biti) nad onim imanja (imati) i primat osobe nad stvarima gdje se ravnodušnost i odbojnost prema drugima preobražava u služenje, gostoprimstvo i odgovornost. Mi vjerujemo da nam je Stvoritelj darovao život u naše ruke, povjeren našoj odgovornosti, našoj mudrosti i našoj ljubavi. Za nas bi, čovjekov život trebao biti primarna vrijednost. Zato prvo načelo podrazumijeva zaštitu života u cijelosti gledajući na čovjeka kao jedinstvo fizičke, psihofizičke, duhovne dimenzije. Ovakvo uvjerenje nas obvezuje i potiče na konkretnu odgovornost za zaštitu ne samo vlastitoga života i psihofizičkoga zdravlja nego i svih drugih ljudi. To se ogleda kroz sve vidove zabrana svega onoga što remeti i kvari naš odnos s drugim: neposlušnost i nepoštivanje, negiranje i nepriznavanje dostojanstva, nevjernost i prevare, podmetanja, laži i krađe. Samo pravednošću se ostvaruje ispravan odnos i prema Bogu i prema ljudima. Ostvarenjem pravednosti ostvaruju se, kako vidimo, i zahtjevi Dekaloga, posebno zapovijedi druge ploče koje ravnaju i traže iskren i pravedan odnos prema svakom pojedincu u zajednici, ali i zajednice prema pojedincu. Pravednost zahvaća čitavo područje čovjekova života i rada, te je nužna za prosudbu moralnoga čovjekova djelovanja. Da bi čovjek ostvario pravednost u svom životu i radu, potreban mu je ispravan sud, jakost volje i gospodstvo nad samim sobom. Zato gledajući u pozitivnoj formi zapovijedi Dekaloga, pozivaju nas da usvajamo neke važne karakteristike za uspješan međuljudski odnos. Pozitivno kazana zapovijed ne reci lažna svjedočanstva glasi da uvijek treba govoriti istinu. Takva trajna raspoloživost da se govori istina postaje krepost istinoljubivosti koja čovjeka nadahnjuje da ljubi istinu, da govori istinu, da traži istinu i da se zalaže za istinu. Ako čovjek želi steći krepost istinoljubivosti, neophodno je da posjeduje jednostavnost koja zazire od dvoličnosti i vjernost koja čovjeka potiče da izvrši ono što je obećao. Istinoljubivost, dakle, vodi čovjeka da pravilno koristi riječi, djela, postupke tako da u njima vlada red. Osobne komunikacije među ljudima uopće ne može ni biti bez istinoljubivosti. Tko komunicira s ljudima u istini, on cijeni drugoga kao osobu. Naprotiv, tko se u međuljudskim odnosima služi lažima, on drugoga ne cijeni kao osobu nego ga želi iskoristiti kao sredstvo za svoje egoistične ciljeve. Nažalost, u suvremenom životu mnogo se ne cijeni iskrenost i istinoljubivost upravo zato što na mnogim područjima dominira egoizam. Zbog toga nepovjerenje i sumnjičavost među ljudima. Pluralizam mišljenja stvara mentalitet da je istina nešto sasvim relativno, a to vodi u skepticizam.
Uz ovakvo shvaćanje odnosa prema drugim ljudima sada ćemo sebi predočiti ono o čemu govori broj 1868 KKC-a. Naglašava se kako je grijeh osoban čin, no uz to postajemo odgovorni i za grijehe što ih drugi čine, kad u njima sudjelujemo izravno i svojevoljno, bilo da naređujemo, savjetujemo, hvalimo ili odobravamo. Također takvo što činimo i svaki put onda kada ne prijavimo ili ne spriječimo grijeh koji se očito i nas tiče, prikrivanjem i štiteći one koji čine namjerno zlo. Time postajemo dionici tuđih grijeha. Kao jasan primjer gdje dolazi do nužnoga susreta osobne i kolektivne odgovornosti može nam poslužiti primjer hotimičnoga pobačaja, za koji znamo da spada u jedan od u nebo vapijućih grijeha. U procesu rađanja novoga ljudskog života koji je u potpunosti povjeren majčinoj brizi i zaštiti, često u dramatičnim okolnostima, ponekad i zbog egoističnih razloga, žena je dovedena do toga da potisne život koji nosi u sebi. Bilo bi nepravedno sav teret i svu krivicu svesti na ženinu odgovornost jer su često uz ženu osobe čija odgovornost može biti jednaka i ponekad i veća od same žene koja je učinila pobačaj. Može biti krivica oca koji direktno ili indirektno potiče ženu na pobačaj, ostavljajući ju samu da se nosi s trudnoćom. Ne trebaju se ni zaboraviti bližnje osobe iz okoline koje isto mogu dosta pripomoći ili odnemoći u određenom trenutku izbora. Ipak teška odgovornost pada na liječnike i medicinsko osoblje koji izvode pobačaj. Uz te odgovornosti ne može se isključiti i ona na razini zakonodavstva i medija koji potiču stvaranje ubilačkoga mentaliteta. Ivan Pavao II. u tom je kontekstu govorio i o strukturi grijeha protiv još nerođenoga ljudskog života. Govoreći o kolektivnoj krivnji usput treba spomenuti kinesku politiku jednoga djeteta koja je ukinula takav program tek 2015. godine s ciljem smanjenja nataliteta i kontrole rasta stanovništva, neposredno utječući na povišenu stopu pobačaja. To se također odnosi na bilo koji drugi vid gdje bivamo upleteni u dramu grijeha. Vidimo dakle samim time što se savjetuje, zapovijeda, privolijeva, nagovara, hvali, sudjeluje, šuti, pomaže i brani tuđi grijeh postajemo ti koji dijelimo odgovornost za grijeh. Čak i kada ništa ne činimo, griješimo propustom. Na to nas prilikom svake sv. mise podsjeća Općinska ispovijed gdje priznajemo da griješimo mišlju, riječju, djelom i propustom.
Načelo dopuštene suradnje
U kontekstu govora o tuđim grijesima, vrijedno je spomenuti kako na području kršćanskoga djelovanja postoje načela koja pomažu čovjeku u praktičnom rasuđivanju. Načela su opća pravila djelovanja i cilj je ponuditi pojmovno praktično uporište onima koji bi trebali donijeti odluku u konkretnoj situaciji. U suočavanju s nekim konkretnim situacijama može biti korisno pribjeći nečemu što se zove načelo dopuštene suradnje ili načelo suradnje u zlu. Uzmimo u obzir samo način na koji se Kongregacija za nauk vjere izjasnila u pitanju moralnosti cjepiva i priziva savjesti u dokumentu Bilješka o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv COVID-19. Kongregacija za nauk vjere ide za tim da olakša savjest vjernika i potakne na cijepljenje, pogotovo onih koji spadaju u rizičnu skupinu i svih onih koji bi direktno druge mogli dovesti u opasnost. U Bilješci br. 3 stoji: „Temeljni razlog za smatranje korištenja tih cjepiva moralno dopuštenim jest to što je vrsta sudjelovanja u zlu (pasivna materijalna suradnja) pobačaja iz kojega potječu te stanične linije, od strane onih koji koriste tako dobivena cjepiva, daleka.” Dakle korištenje takvih cjepiva ne čini formalnu suradnju s pobačajem od kojega potječu stanice korištene u proizvodnji tih cjepiva. Nerijetko da bi se nešto pod tim smatralo potrebno je da se podudare neki moralni preduvjeti, više ili manje svjesni, gdje se radi o većoj ili manjoj direktnoj povezanosti. Tradicionalni moral pažljivo je analizirao različite mogućnosti, utvrđujući pod kojim je uvjetima sudjelovanje u lošem činu opravdano i moralno prihvatljivo. Bitna je razlika u odgovornosti između onoga tko stvara, razvija i proizvodi i onoga tko prima cjepivo. Razlikuje se formalno sudjelovanje koje podrazumijeva da osoba koja sudjeluje dijeli i lošu nakanu, što je uvijek nedopušteno. Ne traži se u ovome slučaju fizička suradnja za suodgovornost, nego je dovoljno poticanje i ohrabrivanje za loš čin ili ponekad samo prešućivanje kada je potrebno progovoriti i raskrinkati zlo. Materijalno sudjelovanje sastoji se u suradnji u lošem činu, ali bez unutarnjega pristanka. Može biti neposredno, kada se surađuje u izvršenju lošega čina i time se postaje sudionikom, neovisno o nakani, i uvijek je nedopušteno. Zato su medicinske sestre koje asistiraju liječniku dok obavlja pobačaj moralno odgovorne, iako možda u sebi osuđuju sam čin. Materijalno sudjelovanje može biti posredno, kada osoba osigurava uvjete u kojima neki loš čin može biti izvršen, dok izravno ne sudjeluje u samome činu. Ovdje vrijedi načelo: koliko je suradnja udaljenija, odnosno neizravnija, toliko je moralno prihvatljivija. Posredno materijalno sudjelovanje dopušteno je ako čin kojim se osiguravaju uvjeti za izvršavanje nekoga lošeg djela, po sebi nije zao i ako postoji proporcionalni motiv da se izvrši. Tako medicinska sestra koja mora obaviti svoju dužnost te snimiti EKG ženi koja namjerava učiniti pobačaj, ali ne dijeli njezinu nakanu (pobaciti dijete), ne sudjeluje u pobačaju. Ne sudjeluje u pobačaju ni medicinska sestra koja izvadi krv osobi u činu pobačaja, iako se može smatrati da je to neophodan uvjet u izvršavanju pobačaja. Kongregacija za nauk vjere kaže da je razlog za razmatranje ovih cjepiva moralno dopuštenom „vrstom suradnje” u zlu pobačaja jer je ona „udaljena” od strane onih koji primaju cjepivo. Stoga „moralna dužnost izbjegavanja takve pasivne materijalne suradnje nije obvezna” jer postoji ozbiljna opasnost u obliku „neobuhvatljivog širenja ozbiljnog patološkog agensa”. Tako se i u slučaju cjepiva radi o pasivnom materijalnom sudjelovanju jer se smatra da je suradnja u zlu daleka. Time se ne podrazumijeva potvrda moralnosti korištenja staničnih linija dobivenih od pobačenih fetusa. U članku Medicinski i moralni aspekti cjepiva protiv COVID-19 stoji sljedeće: „Kada nisu dostupna etički besprijekorna cjepiva COVID-19, moralno je prihvatljivo primati cjepiva COVID-19 koja su u svojim stanicama koristila stanične linije pobačenih fetusa proces istraživanja i proizvodnje. Takva situacija podliježe poznatom načelu proporcionalnosti po kojem s jedne strane imamo veliki rizik od širenja virusa i samim time gubitka većega broja ljudskih života i ugroze javnoga zdravlja kao jednoga od temeljnih dobara, a s druge strane imamo cjepivo koje je došlo u doticaj s povijesnim linijama ljudskih fetalnih stanica koje je po svom podrijetlu u dalekoj indirektnoj vezi s pobačajem i trenutačno ne postoji bolje alternativno rješenje.” Važno je istaknuti kako je to privremeno dopušteno, dok se ne pronađe etički i moralno prihvatljivije rješenje. Nadalje broj 4 Bilješke poručuje: „I farmaceutske kompanije i vladine zdravstvene agencije zato potičemo da proizvode, odobravaju, distribuiraju i nude etički prihvatljiva cjepiva, koja ne stvaraju probleme sa savjesti kod pružatelja zdravstvene skrbi i kod ljudi koji će se cijepiti.”
Društveni grijeh i osobna odgovornost
Ovdje smo naglasili samo jedan primjer sudjelovanja u tuđem grijehu, koji može biti primjenjiv u svakoj društvenoj situaciji u kojoj se čovjek nalazi ukoliko se odnosi na već spomenute čovjekove indirektne radnje. Također, ukoliko se čovjek želi čuvati bliže grešne prigode, nužno je da se vodi spomenutim načelom dopuštene suradnje. Govoriti o sudjelovanju u tuđem grijehu, koji vodi tome da se slobodno i u punoj svijesti griješi protiv pravednosti i ljubavi prema bližnjemu, umnaža društveni grijeh i pothranjuje grešne strukture. Vidimo da o ovoj dimenziji grijeha govorimo u društvenom ili socijalnom kontekstu jer je nemoguće čovjekovo moralno djelovanje promatrati izvan konteksta zajednice. Pojedinac i zajednica nužno su oslonjeni jedno na drugo po načelu solidarnosti i supsidijarnosti. Kad nedostaje takvoga međusobnog uvažavanja, dolazi do povrede osnovnih čovjekovih prava, ljudskih i građanskih, tj. povrede općega zajedničkog dobra. Zato uz ovaj osobni grijeh treba uzeti u obzir i pojam društvenoga grijeha jer je to zapravo učinak osobnih grijeha. Iz crkvenoga nauka proizlazi da nema grijeha, pa ni najunutarnijega i najtajnovitijega, da je u potpunosti čin pojedinca i da se isključivo tiče onoga koji ga je počinio. Svaki grijeh ima više ili manje snažnih, više ili manje opasnih posljedica na cijelu crkvenu zajednicu i na svu ljudsku obitelj. Društveni je svaki grijeh protiv svih prava, dostojanstva i časti ljudske osobe. Odnosi se također i na one osobe koje imaju ekonomsku i političku moć a ne zalažu se za opće dobro. Društveni grijeh odnosi se na odnose između različitih ljudskih zajednica koji ne doprinose da u svijetu vlada pravednost, sloboda i mir. U nastajanju takvih okolnosti u samoj srži leži osobna odgovornost iza koje se kriju nastojanja da se podržava nepravda, potiče izrabljivanje, dopušta i hvali moralno zlo, donose nepravedni zakoni, propuštaju prilike za ispravno djelovanje i sva ona nastojanja koja nas čine sudionicima tuđega grijeha. Sada lakše možemo uvidjeti koliko je važno ispravno postupanje po pitanju naše društvene situacije. Na neki način i mi postajemo odgovorni za sve ono što nam se događa. Stoga je važno da i mi sami podižemo svijest o važnosti rasuđivanja i vrednovanja onoga što se uvriježilo pod naslovom Devet tuđih grijeha.
