Od petnaestero djece u obitelji, bio je najstariji. Zbog iznimne nadarenosti, već u ranoj dobi, poslan je kod ujaka svećenika da se sprema za svećenički poziv. Njegov intelektualni razvoj trajao je negdje do 16 godine, a onda odjednom kao da je pamćenje stalo. Benedikt niti je više želio niti mogao napredovati. Jedino što je osjeća bila je silna potreba da uđe u neku od strogih redovničkih zajednica i posve pripada Bogu. Međutim, to mu nikako ne uspijeva. Nakon ujakove smrti obilazi brojne samostane, ali nigdje se ne može zadržati. Dušu mu razdire osjećaj nemira i straha ne znajući što Bog od njega želi. Izgleda da je prolazio kroz tamnu noć duše o kojoj govori sv. Ivan od Križa. Kao prosjak putuje sve do Rima i dalje misleći kako treba postati redovnik. Konačno, u Rimu se događa trenutak rasvjetljenja: Benedikt Josip odjednom shvaća da je njegov biti siromašni prosjak i trajni hodočasnik na ovoj zemlji. Čim to shvaća, dušu mu preplavljuje neopisivi mir. Slično kao i u životu asiškog siromaha nakon što je razumio što Bog od njega želi.
Način života koji je uslijedio posve je zanimljiv. Idućih nekoliko godina, kao ubogi siromah, preko Italije, Švicarske, Francuske pa sve do Španjolske, obilazi brojna svetišta provodeći vrijeme u molitvi. Mnogi ga smatraju luđakom. Konačno, 1774. godine, grad Rim postaje njegovo stalno boravište. Najveći dio dana provodi u crkvama u kojima je bio stalno izložen Presveti sakrament, a tijekom noći hodočasti u sedam glavnih rimskih bazilika. Žeđ je gasio u gradskim fontanama i hranio se onim što bi pronašao na ulici. Malo vremena koje bi posvećivao snu provodio je u zidinama Koloseuma ispod V. postaje Križnog puta – Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ.
Jedine zemaljske stvari koje je posjedovao bile su: Novi zavjet, Časoslov, knjiga Nasljeduj Krista i dvije krunice. Međutim, Gospodin ga je nagradio neizmjernim nebeskim blagom – izvanrednim darovima Duha Svetoga. Jedan svećenik je svjedočio da je uvijek, kada je siromašni prosjak bio u crkvi, propovijedao s tolikim zanosom da su svi čudili odakle su mu dolazile takve riječi. Josip Benedikt svojom pojavom jednostavno je unosio mir u dušu, tako da mu se već za života obraćaju mnogi tražeći savjet i utjehu. Očevici koji su ga promatrali u molitvi vele da mu je lice blještalo neobičnim sjajem. Jednom prilikom, dok je bio u molitvi ispred groba sv. Ignacija, pao je u ekstazu i tijelo mu je lebdjelo pred očima začuđenih posjetitelja crkve.
Budući da je većinu svoga vremena u Rimu provodio pred Isusom u Presvetom sakramentu, već za života dobiva nadimak „Prosjak od vječnog klanjanja”. U nazočnosti jednog svećenika izrekao je proroštvo da će, nakon njegove smrti, mnoštvo naroda dolaziti i iskazivati štovanje njegovom tijelu. To se i ostvarilo.
Uz zvona anđeoskog pozdrava, u svojoj omiljenoj rimskoj crkvi – Santa Maria dei Monti, umire u 35. godini života, vjerojatno od pothranjenosti. Glas o njegovoj svetosti brzo se proširio cijelim svijetom i u kratkom vremenu nakon smrti, po njegovu zagovoru, dogodilo se 136 čudesnih ozdravljenja! Na njegovom pogrebu nazočan je bio i protestantski pastor John Thayer koji se nakon toga obratio na katoličku vjeru i bio zaređen za svećenika.
Josipa Benedikta svetim je proglasio papa Leon XIII. 1881. godine. Zaštitnik je beskućnika i siromaha.
(Tekst objavljen u knjizi Na svetost pozvani)
