Početna stranica » Proroštvo klauna

Proroštvo klauna

308 pregleda

Ima ljudi tako uvjerenih u svoju veličinu da se smatraju pozvanima voditi druge. A sami ne poznaju put. Niti im je odviše stalo do njega.

Štošta me navede da se prisjetim: bilo mi je oko pet godina. Sjedio sam u cirkusu. U gledalištu. Tužan. U ruci mi je bila kartonska kutija u obliku cirkuskoga vagončića, u njoj bomboni. Neukusni. Oko mene se razlijegao smijeh. Smijali su se tužnom, nespretnom klaunu. Nisam razumio što je smiješno. Promatrao sam ga tužan. Jedina utjeha bila mi je šarena kartonska kutija u rukama.

Otada je bilo proteklo podosta godina. Uvjerili su me da bi mi djeca željela otići u cirkus koji je stigao u grad. Otišao sam s njima. I opet se razlijegao smijeh. I opet nije bilo ničega smiješnog. Barem za mene. I ovaj je klaun bio tužan i nespretan. Moja su djeca sva zbivanja promatrala dijelom sa zanimanjem, dijelom zbunjena. Nikada nisu poželjela ponovno otići u cirkus. Da i to spomenem: nije bilo ni kartonske kutije u obliku cirkuskoga vagončića.

I otada je proteklo podosta godina. Više nikada nisam bio u cirkusu. Najvjerojatnije i neću. Ali u sjećanja mi naiđe tužni, nespretni klaun. Kao da mi na nešto želi ukazati. Kao da mi želi nešto reći.

Razumijem: možda to uopće nije tužan i nespretan klaun, nego se takvim samo pravi. Da izazove nečiji smijeh. I tako zaradi za kruh. Za sebe i za svoje. A možda je uistinu tužan i nespretan, pa svojom tugom i nespretnošću zarađuje za kruh za sebe i za svoje.

Imam dojam kao da mi želi reći: ako nešto osjećaš, iskaži to. Nemoj glumiti. Nemoj svoje osjećaje skrivati. Nemoj se pokazivati drukčijim nego što jesi. Ako nešto kažeš, reci to s uvjerenjem. Nemoj se služiti prijetvornim riječima. Ako nešto želiš učiniti, učini to s dušom. Nemoj ništa učiniti tek tako. Nemoj ni prenaglašeno.

U tolikim je ljudima prisutan nesklad između misli i riječi. Između riječi i djela. Između onoga kako se ponašaju prije negoli uđu kod nekoga važnog – i onoga kako se ponašaju kad od njega iziđu. Kao da žive u dvije stvarnosti koje, kako im se čini korisnim ili zgodnim, lako mogu zamijeniti.

Ima ljudi tako uvjerenih u svoju veličinu da se smatraju pozvanima voditi druge. A sami ne poznaju put. Niti im je odviše stalo do njega. Stalo im je do nekih ugoda koje im taj put pruža. Stalo im je do toga što se na njemu iz nekih razloga mogu osjećati važnima. Barem katkada. I ne uznemiruju se zbog toga što su oni koje su poveli zbunjeni. Ni zbog toga što ih više ne slijede. A ugled, onaj istinski, stječe se službom onima s kojima si na putu. Ne sebi. Ne svojim umišljenim ili stvarnim probicima kojima je zajedničko što se već ubrzo pretvaraju u prah.

Dok se prisjećam klauna, pomišljam da je u njegovu nastupu bilo nešto proročko. Nešto što je nastojao saopćiti na jedan izvrnuti način. Nešto što sam djetinjim srcem mogao pomalo naslutiti. Nešto što životnim iskustvom možda mogu donekle odgonetnuti:

Budi ono što jesi. Ne glumi. Živi. Ne glumi ni sebi ni drugima. Nemoj varati ni sebe ni druge. Prevare se kad-tad razotkriju – a svi su cijelo vrijeme na gubitku. I ti, mnogo više, mnogo trajnije no što možeš pomisliti. Kad ti se smije, smij se od srca. Nemoj oplakivati sebe. Ali kad se u tebi nakupe suze, suze ganuća, dopusti im da poteknu. One su dar mnogo obilniji nego što možeš razumjeti. Nikada se nikim nemoj okoristiti. Potrudi se poslužiti. Možda to bude prihvaćeno, možda i ne. Ali neka to bude tvoj vjerodostojan ljudski čin. Kad pođeš nekim putem, budi mu vjeran. U najboljem slučaju možda uzmogneš postati i njegov dio.

Isto važi i za materijalno i za duhovno. I jedno i drugo ima svoje izvorište u Božjoj ruci. U njegovoj ljubavi. Živi tako da ne rastužiš Ljubav. Pogotovo nemoj učiniti ništa čime bi joj se narugao.

Jednom, kad sjedneš i prisjetiš se svega, o svemu promisliš, možda ćeš začuđeno zaključiti da je onaj klaun iz moje (moguće i iz tvoje) životne priče bio vjerodostojan, dostojan poštovanja. Za razliku od nekih koji su sebi unaprijed upisali i vjerodostojnost i dostojnost poštovanja pa su potom okrenuli leđa svojoj duši i krenuli nekim tužnim putem.

Ako se odlučiš za ono što smatraš važnošću i imetkom, pa u to utrošiš svoje dane, time ih prevariš… a svoju dušu ostaviš da te tužna prati izdaleka… ili ako pođeš smjerna i hrabra srca, lako moguće i neugledna… ali u zagrljaju sa svojom dušom… u nekom trenutku saznat ćeš što je život, i što život nije.

Volio bih da iskusiš – volio bih da iskusim – da nismo okrali život ni drugima ni sebi.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!