Početna stranica » Sve imamo i opet ništa nemamo

Sve imamo i opet ništa nemamo

312 pregleda

A mi koji smo ostali upiremo pogled u one koje smo izabrali da nas vode i živimo u strahu samo da ne bude gore

Doista je zagonetno koliko naš čovjek može trpjeti, brzo se pomiriti sa sudbinom, nepravdom pa i nestankom i to kao da se događaju nekome drugom. Možda se odgovor krije u jednoj rečenici romana Tvrđava Meše Selimovića. Mula Ibrahim, jedan od likova, kratkom, ali vrlo znakovitom izrekom: Ja uvijek kažem: samo neka nije gore, zaokružuje konstataciju da se čovjek na sve navikne. Pa, naš se čovjek uopće i ne nada da bi moglo i trebalo biti bolje i da svojom radinošću, sposobnošću i širinom zaslužuje puno više! Ne. Samo neka nije gore.

Živimo u prelijepoj zemlji ugodne klime i vrlo plodna tla. Imamo more, rijeke, ravnice, šumom bogate planine. Gotovo pokraj svih putova nude se izvori pitke, ledeno hladne i mirisne vode za okrepu umornom i žednom putniku. Naš zemljopisni položaj je kao zgoditak na lutriji: u istom danu možeš doručkovati u Sarajevu, ručati u Zagrebu, espressom se osladiti u Veneciji, pa večerati u Münchenu. Suvišno je trošiti riječi na opis karaktera našega čovjeka, koji je već poslovično ugodan, srdačan i susretljiv. I pored svega darovanoga blaga Božjega ipak živimo teško. Nekako preguramo od danas do sutra, ne planirajući dalje od prvoga u mjesecu. I na koncu, kao najgore od svega: velikom brzinom jednostavno nestajemo.

Stoljećima su stranci dolazili i crpili naše prirodne resurse pa ipak ih je uvijek i nama dostajalo. Danas nam odvode mlade, obrazovane i radine ljude, čitave obitelji kojima tamo daju sve što su ovdje željeli, uzimajući im pri tom sve ono što jesu i na čemu su poniknuli. A mi koji smo ostali upiremo pogled u one koje smo izabrali da nas vode i živimo u strahu samo da ne bude gore. A oni, ne samo da nam svake četiri godine slažu nego se s nama zafrkavaju obećavajući nam stotinu tisuća radnih mjesta, televizijski kanal na vlastitom jeziku i kvazidržavu u državi. Osim duboko zabrinutih demografa, nitko se posebno ne uzrujava što svake godine nestane jedan gradić i što će, shodno tomu, za 300 godina biti 0 (slovima: nula) stanovnika u BiH, i to u ovom obilju prirodnoga bogatstva i sposobnih ljudi. Sve su imali, ništa imali nisu – otpjevao bi nam jedan popularni kantautor.

Krajnje je vrijeme da inzistiramo na boljem! Jer, gore nas ionako prati samo od sebe.