Početna stranica » Fra Miro Babić: Moj misionarski poziv

Fra Miro Babić: Moj misionarski poziv

984 pregleda

Jednoga dana vratio sam se s nogometa i u sobi sam na krevetu našao misijski list „Radosna vijest”. Netko ga je zaboravio u mojoj sobi. Prelistao sam ga i osjetio sam neopisivu sigurnost, smirenost i mir. Zapravo, tada sam shvatio da sam pronašao svoj životni put, da želim biti misionar

Fra Miro Babić je svećenik franjevac Bosne Srebrene i član Provincije sv. Franje u istočnoj Africi. Rođen je 25. veljače 1975. u Bugojnu. Za svećenika je zaređen 2002., a već 19 godina je misionar u Africi. Prvo je djelovao u Ugandi, a posljednjih šesnaest godina njegov je dom selo Subukija u središnjoj Keniji gdje se brine za prostranu misiju sa 16 područnih crkava. Uz pastoralni rad posebno se posvetio odgoju i obrazovanju najmlađih koji žive u vrlo teškim uvjetima – vodi sirotište za bolesnu i odbačenu djecu i siročad Mali dom, Srednju školu sv. Franje i Zdravstveni centar St. Francis Health Centre.

Poštovani fra Miro, kada ste u Vašoj redovničko-svećeničkoj formaciji osjetili poziv za odlazak u misije? Kako je bila organizirana priprema za misije?

Kako se bližio moj kraj studija, preispitivanja su postala češća, unutarnji nemiri intenzivniji, pojavila se i neka nesigurnost i, da budem iskren, nisam znao što želim. No, jednoga dana vratio sam se s nogometa i u sobi sam na krevetu našao misijski list Radosna vijest. Netko ga je zaboravio u mojoj sobi. Prelistao sam ga i osjetio sam neopisivu sigurnost, smirenost i mir. Zapravo, tada sam shvatio da sam pronašao svoj životni put, da želim biti misionar i da ću se zarediti. Inicijalno sam želio otići u Peru pa sam se i s tom željom obratio provincijalu. Dobio sam potvrdan odgovor za odlazak u misije, no uputili su me u Afriku. Tako da, na kraju svega, volim često reći kako je Afrika odabrala mene. Što se tiče priprema za odlazak u misije, prvo smo bili poslani učiti jezik koji nam treba. Naravno, ovisno o tome na koji kontinent idemo i u kojoj državi ćemo biti. Budući da su meni odredili Ugandu, trebao mi je engleski pa sam išao na tečaj engleskoga jezika u Irsku. Nakon toga uslijedila su još tri mjeseca priprema u Belgiji u Bruxellesu. Afrika je dom nekih od najbogatijih kultura i drevnih tradicija pa je mnogo toga bilo posvećeno i afričkoj kulturi kako bi proces prilagođavanja protekao što lakše. Moj prvi susret s Afrikom bila je Uganda u koju sam došao 2004., a od 2006. djelujem i živim u Keniji.

S kakvim očekivanjima ste otišli u Afriku i što je Vama značilo postati misionarom?

Misionar znači poslanik i svi smo poslani činiti dobro i širiti Radosnu vijest gdje god se nađemo, ne moramo nužno otputovati negdje daleko. Kao i svaka mlada osoba koja je na početku nekoga svojeg puta, tako sam i ja naspram Afrike imao velika očekivanja. Mislio sam da idem u Afriku da bih tamo sve promijenio, no na kraju je Afrika promijenila mene. Jer kada dođemo tamo, tek tada vidimo da ustvari ništa veliko ne možemo učiniti, da je sve to tek jedna mala kap u cijelom moru potreba. Prva stvar koju obavezno moramo napraviti je stati, vidjeti gdje smo, tko su ti ljudi kojima sam sada okružen, upoznati malo njihovu kulturu, upoznati njihov način života, rada i pogleda na svijet. Kada sam shvatio da ne mijenjam druge, nego mijenjam sebe, tek tada sam mogao nešto napraviti.

Kako su izgledali Vaši počeci? Je li Vam trebalo puno vremena za naviknuti se na afričku kulturu i stanovništvo?

Prije samoga dolaska u Afriku uopće nisam bio svjestan što me čeka, a dočekao me neki potpuno novi i nepoznati svijet. I upravo se u tom drukčijem i neočekivanom svijetu smjestilo baš najviše ljepote života. Dolazak u Afriku je sam po sebi bio šok, trebalo se naviknuti, krenuti iz početka, ali nakon godinu dana suživota s tim ljudima stvari su počele biti razumljivije i onda zapravo sam vidiš način na koji možeš djelovati i kojim smjerovima krenuti. Ideš korak po korak, a s vremenom to onda dobije i neki smisao. Misionarski poziv velika je životna pustolovina, ali i ogromna radost i zato je potrebna snažna vjera u Boga, treba Mu dopuštati da u nama raste i da nas vodi. Tražimo li njegovo usmjerenje, vodit će nas putem kojim On želi da pođemo i blagoslovit će naš život kako bismo mogli vršiti Njegovo djelo. Naš zadatak je dati sve od sebe, a Bogu prepustiti da učini sve ostalo jer što god da nas u životu snađe, poslano je od Boga, po Njegovoj je volji, a to znači da nikakve prepreke nisu nepremostive i stvar je u tome jesmo li dali sve od sebe i vjerujemo li Mu da će djelovati.

Da nije bilo fra Mire…

Koje su posebnosti misionarskoga života? Možete li nam ga dočarati nekim od, vjerujemo, mnogobrojnih primjera iz svakodnevnoga života – anegdotom ili zanimljivošću?

Posebnosti ima jako puno. Prva stvar je da moraš naučiti lokalni jezik i onda ćeš biti prihvaćen u tom mjestu, među tim ljudima kao jedan od njih. Uz engleski, u Keniji je službeni jezik i svahili pa da bih bio jedan od njih, morao sam ga što prije savladati. Druga činjenica je to da činiš male stvari i tako onda činiš ljude sretnima pa ću navesti jedan primjer, a može poslužiti i kao anegdota. Jednom sam imao misu u jednoj filijali i nakon mise su najavili goste koji su došli iz nekoga drugog mjesta i htjeli su se predstaviti. I jedan dečko počne priču o sebi; spomenuo je da radi kao inženjer u Nairobiju i doda: „Od svega ničeg ne bi bilo, da nije bilo fra Mire.” I sad ja onako gledam i mislim: „Kakve veze ja imam s tim?” A onda mi je objasnio da sam mu jednom platio srednju školu i da mu je to bila odskočna daska da nastavi školovanje. Evo recimo, ja sam to i zaboravio, ali on se sjetio svega toga, njemu je to predstavljalo nešto bitno i bila mi je velika čast čuti tako nešto jer se na tom primjeru isto vidi da ima smisla pomagati, brinuti o školovanju te djece i ulagati u školstvo i poboljšavati uvjete rada u školi, ali i učenja.

Trenutno živite u Keniji i tamo vodite Mali dom – ustanovu za djecu bez roditeljske skrbi. Na koji način djeluje Mali dom?

U Malom domu, sirotištu sv. Ante, skrbim o napuštenoj djeci čije su životne priče za mnoge od nas potresne te potpuno nezamislive. Njima život nije bio blagonaklon kao većini ljudi. Njihove borbe teže su od naših, svijet nije prilagođen njima, a ipak čine čudesne stvari i mnogo puta su u srcu zdraviji od ostatka koji misli da ima sve. Mali dom prepun je ljubavi i ovdje žive djeca s epilepsijom, dječjom paralizom, autizmom, s problemima vida, poteškoćama u govorno-jezičnom razvoju, posljedicama tuberkuloze i intelektualnim poteškoćama. Razlozi zašto su ovdje su zaštita, sigurnost i obrazovanje jer radi se o napuštenoj, ranjivoj djeci kojoj je nužno usaditi životne vještine i osigurati im razvoj zdravih navika. Mnoga djeca su se prije dolaska u Mali dom suočila s nekim fizičkim ili emocionalnim izazovima, a znamo kako su (dječja) trauma i strah univerzalni osjećaji. A kada su uzrokovani gubitkom roditelja ili je okruženje u kojem su bili rođeni bilo vrlo loše i nije im se mogao osigurati dobar razvoj, izuzetno je teško pa sam odlučio napraviti utočište upravo za njih kako bih im ublažio patnju i pomogao im da je što lakše prebrode i pobijede sve izazove stavljene pred njih od samoga rođenja. Većina njih ovdje je prvi put osjetila ljubav, prijateljstvo, sigurnost i toplinu doma. Koliko je to u ovim teškim i surovim afričkim uvjetima moguće, posebno nastojimo da svi oni imaju odgovarajuću zdravstvenu njegu, a posebnu pažnju posvećujemo i osiguranju njihova obrazovanja pa oni koji su sposobni pohađaju i školu, osnovnu, ali i srednju. Nemamo stručnoga osoblja, samo četiri žene iz sela koje pomažu djeci oko osnovnih potreba, brinu se o kuhanju, čišćenju, a najveći teret upravo dijele sama djeca među sobom. No, oni su toliko požrtvovni i pomažu međusobno jedni drugima da ova zajednica djece s invaliditetom funkcionira kao jedno dobro usklađeno tijelo. Djeca ovdje žive kao velika obitelj, imaju svoje dnevne obveze, dobivaju tri obroka dnevno. Hrane se jednostavnom prehranom kakvu jede i ostalo tamošnje stanovništvo – kuhani grah i kukuruz, riža, kupus i ugali (tvrdo kuhani žganci koji se jedu umjesto kruha), a meso se jede jednom u dva tjedna.

Imamo običaj da subotom, kada nema nastave i kada su dnevni raspored i ritam, njima ali i meni, malo opušteniji, zajednički pripremamo ručak. E, to je jedno pravo zajedništvo, sklad, podjela obveza, uskakanje jedno drugome u pomoć… jedna prava radost postojanja. A poslije obvezno slijedi nogomet! Mali dom izgradio sam 2009. godine, no s godinama postao nam je premalen. Najveći problem predstavlja nam nedostatak smještajnih kapaciteta. Limitirani smo i ne možemo primiti više djece, a potrebe postoje. Velike su i svakodnevno nam dolaze ljudi sa zahtjevima da primimo novu djecu, ali nemamo više dovoljno mjesta pa se nadamo, naravno, ako Bog da, da ćemo u narednom razdoblju uspjeti započeti s projektom proširenja Maloga doma kako bi najpotrebitija i najugroženija djeca dobila svoj sigurni kutak i mjesto za lakše odrastanje. Često ističem kako je baš na primjeru Maloga doma jasno vidljivo kako su naš franjevački rad i utjecaj dalekosežni upravo zbog dugoročnih ulaganja u živote ove djece i mladih. S kritično siromašnom djecom surađujemo od vrlo rane dobi i podržavamo ih na svim etapama školovanja, čak i sve do fakulteta. Jer osim Maloga doma vodim i misijsku srednju školu sv. Franje (St. Francis Secondary School) koju pohađa 500 djece čiji su roditelji daleko od mogućnosti da im osiguraju školovanje jer škola u Keniji nije besplatna. Učenici potječu iz svih etničkih i vjerskih skupina u Keniji, ovdje su djeca iz grada i sa sela, djeca s invaliditetom koja dijele isto – siromaštvo, ali imaju snove, želje i upravo je škola ono mjesto koje im daje sigurnost i nadu. Škola sv. Franje je najbolji primjer suživota nas katolika sa svima drugima. Riječ je o srednjoj školi internatskoga tipa i učenici ovdje žive gotovo cijelu godinu jer dolaze iz udaljenih mjesta u kojima ne postoji transport te je ovo jedini način kako bi pohađali nastavu. Izuzetno važnu ulogu u životu ove djece imaju kumovi bez kojih bi doista bilo jako teško jer to su plemeniti ljudi koji su plodove svoga rada odlučili podijeliti s drugima i djeci osiguravaju sve troškove njihova školovanja.

Franjevačka klinika osnovana je 1989. godine. Tko može koristiti ovu kliniku i kakvu vrstu zdravstvene njege pružate?

Zdravstveni centar (St. Francis Health Centre) predstavlja jedinu medicinsku pomoć lokalnom stanovništvu. Poslove iz primarne zdravstvene zaštite obavljaju jedna medicinska sestra i zdravstveni tehničar. Oni nisu zaduženi za liječenje ili postavljanje dijagnoza, već pružaju prvu pomoć, osiguravaju lijekove ili rade testiranja na malariju. U centru se obavljaju testovi na HIV, ali i vrše porođaji. Liječnika nemamo pa za ozbiljnija stanja stanovništvo pomoć mora potražiti u gradu. Jednom tjedno organizira se i tzv. mobilna klinika kako bi zdravstvena pomoć stigla ljudima koji žive u najudaljenijim zaseocima u misiji.

Vjerovati srcem

Pored svih socijalno-karitativnih zahtjeva, kojih u Africi ne nedostaje, uspijevate voditi i župnu zajednicu. Koliko redovnika broji Vaše bratstvo u Keniji te kakav odjek nalazite među stanovništvom? Na koje poteškoće nailazite u svom djelovanju?

U samostanu Gospe od Anđela živim zajedno s još tri fratra svećenika i s vremena na vrijeme dolaze nam i studenti bogoslovi iz Nairobija, glavnoga grada Kenije. Znamo da su se franjevci oduvijek brinuli za dostojanstvo čovjeka. Sv. Franjo je uvijek stajao uz one najmanje, nemoćne, zaboravljene i siromašne i davao im nadu pa se i mi trudimo ići tim stopama i nailazimo na jako dobar i pozitivan odjek među stanovništvom. Ljudi vole da sam tu, znaju mi reći da se osjećaju sigurnije, znaju da ću im pomoći kada izgube nadu u sve. Naši fratri svećenici isto tako čine mnoge stvari, ali to ovdje (u BiH) možda i nije toliko vidljivo, dok u Africi, što god se napravi, ljudi to vide i onda ti zahvaljuju na svemu tome. Sretan sam kada vidim da smo mi franjevci misionari poboljšali život ljudi u Africi, kada znam da sam i sam nekoga usrećio, da sam nekome pomogao, bilo duhovno ili materijalno. Jer upravo ta sreća koju vidimo na licima ljudi koji zahvaljuju čini nas posebno sretnima u cijelom poslanju. Važno je spomenuti da u Keniji ljudi žive raspoređeni u etničke skupine, tj. 42 različitih plemena i mi franjevci ne isključujemo druge konfesije, pomažemo svima, nastojimo ih sve očvrsnuti i integrirati u društvo bez obzira na njihovu vjeroispovijest, tako da smo od svih jako dobro primljeni i prihvaćeni. Vjera nije nešto što se nameće jer tako nikad ne može donijeti plod. U vjeru se može uvoditi, polako i s ljubavlju, svjedočenjem. Ono što možemo je da budemo primjer pozitivne i vjerne osobe, ali uvijek treba ostaviti prostor i za mogućnost da će netko vjeri reći ne. I tada je nepotrebno stvarati dramu oko onoga tko je pored nas rekao ne vjeri. Ono što je potrebno učiniti u takvoj situaciji je upitati samoga sebe zašto je netko pored mene, nas rekao ne vjeri. Odbijamo li mi kao vjernici ljude od vjere i jesmo li onda uopće vjernici kakvim nas Isus želi? To se trebamo pitati svaki dan. Netko će reći ne vjeri jer je potaknut raznim okolnostima, no ako zaista vjerujemo Bogu i evanđelju, onda se moramo i pouzdati da smo posijali sjeme i da će ono jednom niknuti i donijeti plodove. Ne nužno odmah, već možda za 10, možda za 20 godina, ali hoće. To je ljepota Božjega djelovanja, ta strpljivost kojom vodi čovjeka. Bog nikad ne nameće, on otvara vrata, a na nama je da kroz njih prođemo. To je ljubav. Imati poštovanje prema slobodi svakoga čovjeka. Dati čovjeku najbolju moguću ponudu i dozvoliti mu da je sam prepozna, spozna, prihvati, zaživi i obrati se.

Govoreći iz Vašega misionarskog iskustva, što bismo mi, u društveno-političkim okvirima, kulturi i tradiciji u kojima se nalazimo, a koja je i Vama dobro poznata, mogli naučiti od Afrikanaca?

Rekao bih da je teško uspoređivati nas i Afrikance. Mi smo dvije potpuno različite kulture, različito odrastamo, različito razmišljamo. No ipak ima nešto što Afrikanci još uvijek imaju, a mi smo to, nažalost, izgubili. Naime, u razvijenom svijetu sve ide jako brzo, svi jure, ne obaziremo se na druge ljude, no ponekad treba naučiti i stati. Siromašan si kada vidiš sreću samo u bogatstvu i moći. U izobilju koje nam nudi vrijeme u kojemu živimo lako zaboravimo da je za sreću važnije biti nego imati. Afrikanci imaju vremena jedni za druge, imaju vremena za proveseliti se i biti strpljivi. Oni su jako strpljivi ljudi i meni je to bio dosta veliki problem kada sam došao u Afriku – biti strpljiv. Bio sam naviknut da sve bude u minutu, prema nekom dogovoru, ali tamo to ne funkcionira. Nešto može biti i nakon tri dana jer nije problem… doći će, bit će. Ljudi su dosta opušteni i daju vrijednost susretu, a susret znači biti zajedno, veseliti se zajedno i biti zadovoljan onim što imaš danas i zahvaljivati Bogu na tim darovima.

Do sada ste rekli čime se sve bavite, na koje teškoće nailazite i koliko zahtjeva ima misionarsko poslanje. Na koji se način može pomoći Vašoj misiji?

Svi koji žele i mogu podržati – najprije molitveno, ali i financijski, mogu to učiniti posredstvom humanitarne udruge „Prijatelj Malog doma” iz Hrvatske koja je jedina ovlaštena prikupljati humanitarnu pomoć za sve projekte koje vodim u Keniji. Sav dosadašnji rad ne bi bio moguć bez pomoći i dobrote svih naših donatora, dobročinitelja i predanih prijatelja misije. Svojim radom i odricanjem djeci donose osmijeh i radost i pomažu im u izgradnji svjetlije budućnosti, a ja svima ne mogu dovoljno zahvaliti na toj snažnoj podršci i pomoći koju svesrdno daruju. Ako želite pomoći i postati dio ove misije, sve detalje i informacije možete pronaći na mrežnoj stranici www.malidom.com ili nam se javite na e-adresu [email protected].

I za kraj – Vaša poruka čitateljima.

Prije svega, rekao bih da smo svi u svojim životima pozvani širiti Radosnu vijest, naravno u skladu sa svojim mogućnostima i prilikama. Naša veličina nije u onome što imamo, već u onome što dajemo. Ovdje smo da ljubimo ljude, da činimo dobro, utješimo, ali i da budemo zahvalni na svim blagoslovima. Na nama je samo da iskoristimo ono što imamo i kada nastupe strah, brige, nepravde, da se ne bojimo jer ne postoji nesavladiva prepreka nego samo naša slaba vjera. Ne odustajte od svojih ciljeva. Bog će uvijek dati snagu u životu i zato Mu vjerujte. Sve je u strpljenju i vjeri.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!