Ako želimo promijeniti izgled svoga tijela, moramo ga izložiti fizičkom stresu. Ljudi, mladi posebno, mnogo „patnje” prođu u teretanama i različitim sportskim terenima, a sve to samo s ciljem da preoblikuju svoje tijelo i dođu do nekoga željenog oblika. U svoj glavi imaju sliku sebe kojoj teže. Točno znaju kako žele da im izgleda svaki pojedini dio tijela te su, kako bi to ostvarili, spremi na puno odricanja i patnje.
Spremnost na promjenu
Koliko smo spremi na „patnju” i odricanja kako bismo preoblikovali svoj karakter, svoju psihu? I, imamo li uopće sliku sebe kakav karakter mi to uopće želimo imati? Jedan moj klijent, nakon dugoga i opširnoga iznošenja svih svojih nezadovoljstava koje ima sam sa sobom, kad sam mu na to rekla da je nužno raditi na izgradnji osobnoga karaktera, svoga sustava vrijednosti, odgovorio je: „Lako reć’, hajde napravi!” To je istina. Lako nije, no moguće je. Ako stvari postavimo tako da nam je osnovni motiv i cilj doći do modela života u kojem ćemo imati najmanje patnje, onda to zasigurno isključuje rad na unutarnjoj izgradnji. Međutim, zanimljivo je kako promatram ljude da bez obzira na to što pobjegnu od jedne patnje i često traže lakši put i na tom lakšem putu, prije ili kasnije, opet se susretnu s nekom patnjom. Tako dolazim do zaključka kako formula za život bez patnje ne postoji. Samo je na nama u što nam ima smisla ulagati svoju energiju i što mi kod sebe želimo brusiti i izgrađivati.
Ono što gradiš, to i izgradiš. Ako je to tijelo, ma koliko možda i genetski imao lošu predispoziciju, upornim i dugotrajnim radom sigurno će doći do značajnih poboljšanja u izgledu. Iz svoga susjedstva poznajem dvije sestre koje imaju potpuno jednaku građu kao njihova majka. Jedna je od rane dobi počela vježbati ples dok druga nije bila u treninzima. Sada kada su obje odrasle i postale i majke, fizički izgled im je značajno različit. Jedna je jako mršava s obrisima mišića po tijelu, dok druga ima problem s viškom kilograma. Svaki put kad ih susretnem podsjete me na to koliko je puno stvari ipak pod našom kontrolom. Puno toga je i naš izbor. Izbor koliko želimo patnje uložiti kako bismo došli do određene promjene.
Isto je i s našim karakterom. U psihologiji je poznato kako se rađamo kao ličnosti. Svaka majka može posvjedočiti kako je još tijekom trudnoće osjećala ritam svoje bebe i njezin „karakter” dok je još bila u utrobi. Neke su bebe jako mirne, dok su druge pak jako živahne. Isto se pokaže i odmah u prvim danima po rođenju. No, bez obzira i na biološku definiranost naše ličnosti, promišljanjem o sebi, svojim postupcima, osluškivanjem toga što nam drugi kažu kako je njima uz nas, mnoge svoje osobine (mane) možemo uočiti i polako „treninzima” preoblikovati. Ne računajmo na potpuni preokret, no rezultati koji nas mogu ohrabrivati, zasigurno neće izostati. Iznimno zadovoljstvo je kada čovjek može posvjedočiti za sebe i reći „ne planem” kao prije, smireniji sam ili kada žene kažu za sebe „prije bih mogla šutjeti po mjesec dana da s mužem ne razgovaram, a sada ja sam ta koja želi pričati i riješiti nesuglasiceˮ.
Raditi na sebi
Nedavno sam imala jednoga klijenta koji mi je više puta dolazio na psihoterapiju, a već na prvoj seansi je rekao: „Želim raditi na sebi!” Susreti su izmicali, teme su se izmjenjivale, poteškoće koje ima dolazile su na površinu. Nakon nekoga vremena usred seanse je zastao i upitao me što zapravo znači „raditi na sebi”. To pitanje potaknulo me na razmišljanje koliko ljudi zapravo ponavlja tu rečenicu, a da je uistinu dublje ne razumiju. Kao da je postalo popularno govoriti kako radimo na sebi i da je to stvar prestiža. Gledajući razne mreže gdje mnogi takozvani „stručnjaci” nude svoje savjete za rad na sebi, uočavam kako prevladavaju savjeti o radu na sebi mijenjanjem drugoga. Trenutno na ljestvici top je narcisoidnost i kako ju prepoznati kod bračnoga druga, roditelja, radnih kolega… jednostavno rečeno, kod svakoga osim kod sebe. Takvim „radom na sebi” koji iza sebe krije okrivljavanje drugoga za moje osobno nezadovoljstvo mojim životom potkopavam bilo kakvu šansu za boljim i sretnijim životom. Posebno na udaru su muževi. Svako njihovo postupanje koje nije u skladu sa ženinim očekivanjima dobiva oznaku nekoga psihijatrijskog simptoma tako da tijekom vremena vrlo lako se dođe i do toga da žene, poučene takvim „stručnjacima”, pođu svoga muža promatrati kroz dijagnoze. Od narcisoida do psihopata. Sve to, ne samo da značajno remeti odnos i bliskost u braku nego i u potpunosti umanjuje šanse za osobni razvoj žene jer, evo, to joj i ne treba jer ona je potpuno već izgrađena. A kao kruna osobne izgradnje je davanje psihijatrijske dijagnoze mužu. Ako ne shvatimo da su problemi koje imamo u braku, kao i u bilo kojim drugim odnosima, rezultat i naše krivnje, ne možemo ni raditi na poboljšanju istih.
Moguće je!
Koliko ćemo napredovati kroz osobni razvoj primarno ovisi o našoj spoznaji kakvu sliku mi o sebi imamo sada te kakvoj slici o sebi mi težimo i što smo sebi postavili kao cilj. Da bismo nešto novo „ulili” u sebe, prije toga je nužno „izliti” ono od prije, staro. Tu dolazimo ponovno do pojma patnje i muke. Nije lako, no, kako smo rekli, nije nemoguće. Majka jednoga dječaka s poteškoćama koji je bio kod mene u terapijama tijekom razgovora o prognozi napredovanja – kad sam joj iznosila sve izazove s kojima se u radu s njim susrećem – prekinula me i upitala je li moguće da dijete bude bolje. Kad sam joj odgovorila naravno da je moguće, tu je za nju razgovor završio i rekla: „Ne trebate mi govoriti o tome da će biti teško, bitno mi je samo da je moguće i spremna sam na rad.ˮ Takav stav koji gleda prema konačnom cilju, a ne prema patnjama i izazovima kroz koje će trebati proći do cilja je ono što na psihološkoj razini nosi i ohrabruje.
Stoga, zagledajmo se u cilj koji želimo ostvariti, osobine kod sebe koje želimo razviti i vrijednosti za koje želimo da krase naš karakter, a tada će i patnja kroz koju moramo proći do ostvarenja tih ciljeva postati samo dio procesa oslobađanja i „izlijevanja” onoga starog iz nas te potvrda da se promjena već polako događa.
