Nakon pretvorbe, živi Isus je prisutan pod prilikama kruha i vina kao pravi Bog i pravi čovjek. Zato je euharistija „izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života” (LG, 11). To je kruh nebeski koji nam omogućuje puno više od mȁne koja je hranila tijelo jer hrani i dušu pa se zato zove i kruh nadnaravni. Cijela Crkva kao takva „crpi svoj život iz Euharistije” (Ecclesia de Eucharistia, 1). Ovo najveće čudo od početka svijeta je ujedno i najveći iskaz Božje ljubavi. Kad se osoba pričešćuje u stanju milosti Isus se s njom najprisnije sjedinjuje i omogućava joj ljudski nemoguće, kako u življenju kreposti i odupiranju duhovnim napadima tako i u postizanju svetosti. Stoga je euharistija glavna zapreka pobjedi đavla i tu se već sada odvija odlučujuća borba od koje zavisi sudbina tolikih duša. Dokaz za to je mržnja koju iskazuju sotonisti kojima je vrhunac njihove crne mise upravo skrnavljenje euharistije.
Prvi masovni otpad od Isusa zbio se zbog propovijedanja euharistije. Bez obzira na to Isus se nije povukao, nego je bio spreman ostati čak i bez dvanaestorice apostola. To je bio navještaj onoga što se dogodilo s Golgotom kad je uslijedio drugi još veći otpad. U povijesti Crkve se događa slično. S protestantima koji ukidaju pretvorbu, jer ne vjeruju da se tu uprisutnjuje Isusova žrtva na križu, događa se prvi veliki otpad koji se sada širi i među katolicima. Drugi otpad će biti na kraju povijesti kada će Crkva morati na križ i kada će izgledati da je poražena i da više nema ni svete mise. „Euharistija i Križ jesu kamen smutnje” (KKC, 1336). Uništenje presvete euharistije je krajnji cilj đavla i on to provodi na razne načine koji se mogu svesti na tri glavna.
Obeščašćenje
Način koji je poprimio masovne razmjere na Zapadu jesu postupno sve veća obeščašćenja ovoga sakramenta koja umanjuju i priječe njegovo blagotvorno djelovanje. Bolno je da smo se kod slavljenja misne žrtve navikli na razne zloupotrebe, improvizacije i promjene te kao da nas više ništa ne može iznenaditi. Pred time je očito da je puno puta posrijedi jednostavno gubitak vjere u euharistiju kako vjernika tako i pastira. A ipak bez vjere, kako kaže Katekizam, „u istinitost onoga što učimo” i bez života po Kristovu nauku „nije dopušteno blagovati” ovu hranu (KKC, 1355). Istodobno se sustavno obezvrjeđuje i ukida sakrament ispovijedi te se besramno prima pričest u teškom grijehu upadajući u masovno svetogrđe. Zaboravlja se da sakrament pomirenja može biti uvjet i obveza za blagovanje euharistije. „Tko je svjestan teškog grijeha neka, ako prije ne obavi sakramentalnu ispovijed, ne slavi misu i neka se ne pričešćuje Gospodinovim Tijelom, osim ako ima važnog razloga a nema pogodne prigode za ispovijed; u tom slučaju neka se sjeti da je dužan pobuditi čin savršenog pokajanja koji uključuje nakanu da se ispovjedi što prije” (ZKP, kan. 916).
Svećenici su pod sve većim pritiskom da podjeljuju pričest onima koji žive u javnom grijehu, kao što su to rastavljeni koji žive u civilnom braku ili oni koji su u istospolnim zajednicama. Ako podlegnu pritisku, onda i oni obeščašćuju euharistiju a ujedno sakramente ispovijedi i braka, djeluju protiv Božjega zakona i vlastite savjesti te upadaju u teški grijeh. Tada se događa materijalna suradnja svećenika sa zlom. Sve glasnije se to želi i teološki opravdati milosrđem, uključivošću, razlučivanjem, pratnjom itd. Tako se želi eutanazirati savjest ozakonivši ovakvu svetogrdnu praksu i podižući na stupanj više suradnju sa zlom. Odnosno sada sudjelovanje u grijehu postaje i formalno, makar se opravdavalo poslušnošću laika prema svećenicima a svećenika prema biskupima, i tako je pad potpun. U svim ovim slučajevima euharistija se premeće od blagoslova u prokletstvo u skladu s proroštvom starca Šimuna o Isusu.
Zabrana
Drugi način je zabrana svete mise. Sveto pismo govori o ukidanju svagdanje žrtve (Dan 12,4-13) i mnogi drže da se tu radi o svetoj misi. Iz povijesti dobro znamo da se to može dogoditi voljom svjetovnih vlasti koje se izrode u protubožju diktaturu o čemu svjedoče katakombe, kućne crkve ili oltari na otvorenom. Događa se i danas u nekim islamskim zemljama gdje je zabranjeno služenje svete mise ili u Kini gdje je to strogo ograničeno i zabranjeno. Nedostatak ovoga pristupa za neprijatelje je što se tada mnogi odlučuju za mučeništvo. Zato je daleko djelotvornije ako takva vlast pridobije ili prisili i crkvene vlasti na suradnju pa da onda udruženim snagama provode odluku. Đavao se danas već osjeća dovoljno jak u Crkvi da ide na potpuno ukidanje euharistije neizravno i izravno. Neizravno se događa s takozvanom službom riječi koja u nekim zapadnim zemljama zbog manjka svećenika zamjenjuje misu i ljudi se pomalo navikavaju da nema svećenika ni pretvorbe. Izravno se dogodilo za vrijeme pandemije kada su se prvi put u povijesti zatvorile crkve i sada je stvoren presedan koji se može ponavljati. Bogoubojstvo se zbilo jednom na Golgoti i ne može se ponavljati, ali se mržnja na Boga može iskaljivati i dalje na Njegovu čovještvu pod prilikama kruha i vina preko uklanjanja euharistije. To je i najučinkovitiji put da se uništi Crkva jer je se tako lišava izvora života.
Preporučljivo je stoga ne ograničiti se samo na ispunjavanje obveze prisutnosti nedjeljnoj misi nego, koliko je moguće, hraniti se euharistijskim Isusom svaki dan jer ne znamo koliko dugo ćemo imati tu milost na raspolaganju. Sveci uče da duše koje se dostojno pričešćuju jesu strah i trepet zlih duhova te stoga to može biti odlučujuće u ovoj krizi.
Prevara
Treći način, puno perfidniji i opasniji, jest hipotetska mogućnost da crkveni autoritet, pod pritiskom krivovjerja i poganstva, odluči promijeniti formu sakramenta pa onda više ne bi bilo pretvorbe i stvarne Isusove prisutnosti, nego bi se blagovao samo običan kruh i vino kao što to imaju protestanti. Naime za svaki sakrament, pa tako i euharistiju, potrebna je materija, pravi kruh i pravo vino, i forma, da valjano zaređeni svećenik izgovori Isusove riječi pretvorbe s posljednje večere. Unutar Katoličke Crkve imamo razne obrede mise (mozarapski, ambrozijanski, bizantski, siro-malabarski), a osim toga u novom obredu rimske mise imamo i razne euharistijske molitve. No unatoč razlikama u svim ovim slučajevima, bit je ista. Ista je materija kruha i vina te nepromijenjena ostaje formula posvete i nakana svećenika da posvećuje u vjeri Crkve. Svećenik koji bi sudjelovao u misi lišenoj pretvorbe vara sebe i vjernike te se pretvara u izdajnika. Pripremne radnje u tom pravcu su širenje raznih zabluda oko euharistije na koje je upozorio još Pavao VI. odmah nakon Koncila: „Dobro znamo zaista da između onih koji govore i pišu o ovom Presvetom Otajstvu ima nekih koji oko privatnih Misa, dogme transsupstancijalizacije i euharistijskog kulta, šire određena mišljenja koja smućuju duše vjernika ubacujući nemalo pomutnje oko istina vjere, kao da je bilo kome dopušteno staviti u zaborav već definirani nauk Crkve, ili ga tumačiti na način da pravo značenje riječi ili priznata snaga pojmova ostanu obesnaženi” (Mysterium Fidei, 10).
Pa ipak mnogi svećenici bi mogli prihvatiti prevaru, posebno na Zapadu gdje je uznapredovala sekularizacija, i gdje je mnogo svećenika homoseksualaca ili konkubitaraca koji u smrtnom grijehu slave svetu misu. Misa je valjana, ali oni čine još jedan teški grijeh: svetogrđe. To ih je tijekom vremena dovelo do toga da ne drže do euharistije i da ne vjeruju u nju pa im neće predstavljati problem ova promjena. Njima bi se mogao pridružiti jedan broj konformista i slabića. Samo mali broj svećenika bi se tome mogao oduprijeti po cijenu da im mjerodavne crkvene vlasti zabrane vršiti svećeničku službu. Ako do toga dođe, vjerni ostatak laika i svećenika, svjesni da ne mogu bez euharistije, bit će prinuđeni da se ponovno okupljaju u skrovitosti.
Obnova
Katolička Crkva je neuništiva zahvaljujući kruhu nebeskom koji joj daje besmrtnost. Zato baš od euharistije počinje obnova Crkve i znakovi su već vidljivi kao što je širenje vječnoga klanjanja, najčešće na inicijativu običnih vjernika. Kamen koji odbaciše graditelji postaje ponovno kamen zaglavni. U ovoj obnovi ljubavi posebno je važno davanje zadovoljštine iz svijesti o uzvišenosti ovoga sakramenta u kojem je „sadržano svekoliko duhovno dobro Crkve, odnosno sam Krist, naša Pasha” (PO,5). Isus prisutan u euharistiji ima srce koje duboko proživljava iskaze pažnje i ljubavi kao i iskaze nemara i hladnoće. Sveti Mihael, anđeo euharistije i čuvar svete mise, sada nam je posebno potreban kao predvodnik u borbi protiv Zloga.
