Nerijetko se čuje kako se propovjednici, a sve više i navjestitelji bez poslanja rado oslanjaju na Duha Svetoga koji prosvjetljuje pamet i uvodi u svu istinu. Osobito se neki karizmatični propovjednici pozivaju na bespridržajno djelovanje Duha Svetoga u njihovu govoru, propovijedanju, poučavanju i savjetovanju. Oni pri tome zaboravljaju ono što u isto vrijeme tvrde: da Duh Sveti u tom slučaju ima posla ne sa samim sobom nego s ljudima i s ljudskim koje je odveć tvrdoglavo, mlitavo, lijeno, lakomisleno, inertno, paušalno, površno i nepripremljeno. Jednostavno, Duh Sveti koji propovjednike i sve nas uvodi u svu istinu ima posla s ranjenom ljudskom naravi koja je sklona zatamnjenju svega onoga što dolazi od dobroga Duha.
Posebno je propovjednicima letačima koji se ne spremaju za svoje homilije, draga fraza kako se nisu spremili, nego se prepuštaju Duhu da ih nadahne. To je prema njihovu sudu dovoljno kako bi naviještali Božju riječ, to neiscrpno i neshvatljivo otajstvo. Tako, Duh Sveti uglavnom služi kao alibi za ono ljudsko u nama, odnosno za nemarnost i lijenost u pripremanju. Novi crkveni naučitelj sveti John Henry Newman piše kako je najveći grijeh to što pristupamo Božjoj riječi i njezinu navještaju bez prethodne priprave srca. Time ne dopuštamo Božjoj riječi da raste zajedno s nama koji je čitamo, te se ne damo oblikovati Božjom riječju, niti zasaditi Božju riječ u svoje srce čime pokazujemo da želimo biti njezini gospodari, a ne sluge. Udaljujemo se od Duha koji uvodi u istinu koja nije drukčija od istine koja je položena u objavi. Duh nas uvodi upravo u istinu sadržanu u objavi, u Božjoj riječi, a ne u neku drugu.
Oni koji zanemaruju ovu biblijsku datost i Newmanovo teološko-duhovno pravilo zapravo otkrivaju svoje mitsko shvaćanje Duha Svetoga. Oni vide treću božansku osobu kao onu koja im, valjda, izravno govori, na uho. Vjerojatno zbog toga misle da ne mogu pogriješiti u svojim nagovorima, propovijedima, savjetima i drugim izričajima. Takvo mitsko zamišljanje Duha Svetoga vodi ih do svijesti o vlastitoj nepogrešivosti. Oni uglavnom nastupaju s pretpostavkom da su nepogrešivi, jer Duh im govori, pri čemu vjerojatno misle da Duh ne govori ili da manje jasno govori kad se prethodno pripreme. Njima ne treba ni teološka spoznaja, ni sve knjige svijeta, pa ni Pismo, jer valjda, imaju neposredan kontakt s Duhom Svetim koji im govori što će i kako reći. Svi bismo mi, prema tome, trebali njihove izričaje smatrati, valjda, nekom novom privatnom objavom?! Jer, ako im Duh na taj način govori, što je to drugo nego neka privatna objava, nova spoznaja. Misleći da im Duh govori neposredno posve zanemaruju činjenicu da riječi Božje rastu s onim tko ih čita, da Božja objava nije posve izrečena (usp. KKC 66). Duh Sveti daje da na temelju razmatranja i proučavanja onih koji vjeruju i o tome u svome srcu razmišljaju, te na temelju razumijevanja duhovnih stvari i na temelju naviještanja onih koji su po biskupskom ređenju primili pouzdan milosni dar istine – raste Božja riječ i da nas tako Duh Sveti uvodi u istinu. Ovako se pripravlja srce za pristup Božjoj riječi koju se izlaže u propovijedanju i naučavanju koju bi crkveni učitelji trebali tumačiti.
Duh Sveti pomaže propovjednicima i crkvenim učiteljima, ali ih bez sumnje pripušta njihovoj ljudskoj mogućnosti da pogriješe. Ne dokida im slobodu koja je oblikovana i sazdana između ostaloga i posljedicama koje su plod ranjene ljudske naravi. Ako stalno prave pogreške, govori li im onda Duh Sveti, uvodi li ih u svu istinu? Kako će ih uvoditi u svu istinu bez Pisma u kojemu govori Krist? Najčešće smo u opasnosti da budemo prepušteni ljudskoj mogućnosti pogreške onda kad nastupamo previše silovito, po vlastitom nahođenju i shvaćanju, dakle bez prethodne priprave srca, kada svoju službu naviještanja shvaćamo u apsolutnom smislu i nekontrolirano je vršimo misleći kako će se Duh Sveti nekako već prilagoditi. Takva opasnost vreba sve navjestitelje u Crkvi. Dakle, Duh Sveti govori u Crkvi, ali se ne prilagođava našim pogreškama, pogotovo onima koje su plod ustrajne nepripremljenosti. Zato misli novoga crkvenog naučitelja i suzaštitnika katoličkoga obrazovanja, svetoga Johna Henrya Newmana zvuče kao poziv na oprez i pročišćenje: prethodna priprema srca čuva nas od pogrešaka velikih razmjera u navještaju Božje riječi.
