Početna stranica » Pripovidanje nauka krstjanskoga

Pripovidanje nauka krstjanskoga

244 pregleda

Fra Jeronim Filipović bio je izuzetno cijenjen kako u svojoj provinciji tako i izvan nje, pa je tako obavljao i službe generalnoga pohoditelja (vizitatora) u Ugarskoj, Erdelju, Bugarskoj i Dalmaciji.

Fra Jeronim (Jerolim) Filipović rodio se u Rami 1688, a umro u Sinju 1765. godine. Zabilježeno je da je u ranoj mladosti ostao bez oca. Zbog velikoga stradanja katolika ramskoga kraja, ali i cijele Bosne i Hercegovine, u vrijeme austro-turskoga rata izbjegao je s majkom Dorotejom 1695. godine iz rodne Rame u Cetinsku krajinu.

Uskoro je stupio u franjevački red te 1707. započeo novicijat. Studij filozofije završio je makarskome samostanu, a teologiju studirao u Perugii. Već 1714. zaređen je za svećenika. Nakon toga nastavio je studirati u Rimu gdje je dobio naslov lektora filozofije. Po okončanju studija neko vrijeme predaje filozofiju u Firenci i Perugii. Kratko je bio i predavač teologije u Lavovu, a zatim se vratio u domovinu, gdje je obnašao istu službu u Šibeniku. Kad je šibensko učilište 1725. dobilo status generalnoga učilišta, obnašao je u njemu službu generalnoga lektora od 1725. do 1732. godine. Predavao je zatim i na generalnom učilištu u Budimu te napokon u Sinju (1742-1745).

U događajima koji su prethodili odcjepljenju dalmatinskih samostana od Bosne Srebrene zagovarao je nedjeljivost provincije, a pošto su se ti samostani ipak odcijepili 1735. godine, postao je prvi provincijal novoosnovane Provincije sv. Kaja (1735-1738). Tu je službu obnašao još jednom (1751-1754) u istoj provinciji, koja je u međuvremenu promijenila ime u Provinciju Presvetog Otkupitelja. Nakon toga uglavnom je boravio u samostanu na Dobrome u Splitu.

Život i djelo

Fra Jeronim Filipović bio je izuzetno cijenjen kako u svojoj provinciji tako i izvan nje, pa je tako obavljao i službe generalnoga pohoditelja (vizitatora) u Ugarskoj, Erdelju, Bugarskoj i Dalmaciji. Godine 1755, kao povjerenik uprave Reda, putovao je u Bosnu Srebrenu u vezi sa sporom bosanskih franjevaca s ugarskim i slavonskim franjevcima. Bio je visoko cijenjen i kao teolog, kao pisac brojnih djela na hrvatskom i latinskom jeziku, a osobito kao vrstan propovjednik. Kao profesor u Šibeniku napisao za potrebe svojih slušača jednu teološku (De divinis attributis et modis intrinsecis) i jednu filozofsku raspravu (Disputationes in Aristotelis methaphisicam). Najpoznatiji je međutim po tome što je napisao vrlo velik broj propovijedi. Dio njih objavljen je u tri sveska, a dio sačuvan u rukopisu, i to u više svezaka: Korizmenik pripovidi za sve dneve korizme, Pohvalna govorenja za svetkovine Majke Božje i svetkovine preko godišta, Prigodne pripovidi vrhu bogoslovnih predmeta, Pripovidi različite vrhu bogoslovnih kriposti i dr. Ti se rukopisi čuvaju u franjevačkom samostanu u Sinju. Ranije mu se pripisivalo i djelo Pjesme duhovne (Mleci, 1765), ali je u novije vrijeme utvrđeno da je autor toga djela fra Petar Knežević, autor izuzetno popularnoga djela Muka Gospodina našeg Isukrsta i plač matere njegove iz 1753. godine. Još uvijek se međutim fra Jeronimu pripisuju djela Put križa (Budim, 1730) i Jezgra pravovirnoga nauka krstjanskoga (Budim, 1769).

Objavljene propovijedi sabrane su u trima omašnim svescima pod zajedničkim naslovom Pripovidanje nauka krstjanskoga, složeno i po razlika govorenja razdiljeno po O. F. Jerolimu Filipoviću iz Rame, štiocu jubilatomu Reda S. O. Franceska od obsluženja. Prvi svezak ima podnaslov Knjige prve svrhu vire i ufanja, drugi Knjige druge svrhu ljubavi, a treći Knjige treće. U kojima se uzdrže govorenja od svetih sakramenata, kriposti stožernih, dila od milosrđa i druga. Sva tri su sveska objavljena u Mlecima, prvi 1750, drugi 1759, a treći 1765. godine.  

Fra Jeronimove propovijedi

Fra Jeronimove su propovijedi pisane jednostavnom pučkom ikavštinom, na mnogim mjestima i izrazito živopisno, pa su katehetski privlačne i primjenjive. Zato ih je krajem 19. stoljeća ponovo objavio biskup Josip Stadler kao svojevrsni „uzornik” za propovjednike u svojoj dijecezi, i to pod naslovom Propoviedi o naku kršćanskom (Sarajevo, 1886-1894).    

Prvom svesku Filipovićevih propovijedi (koji obaseže čak 584 str.) prethodi posveta „prisvitlom i pripoštovanom gospodinu Pacifiku Bizi arcibiskupu splitskomu, Dalmacije i sve Hrvatske prvostolniku”, a zatim slijede dva predgovora. U prvome, pod naslovom Učitelj mnogoj poštovanoj gospodi i ocem pastirom duša obraća se svećenicima, kojima je knjiga i namijenjena, a u drugom pod naslovom Ljubeznivomu štiocu obraća se čitateljima i objašnjava svoj slovopis (grafiju) ili, kako on kaže, redopisje. Riječ je o latiničkom slovopisu talijanskoga tipa s nešto Filipovićevih osebujnosti i pojednostavljenja u odnosu na grafiju prethodnih franjevačkih spisatelja, koji ću predstaviti ovim kratkim ulomkom. Citirat ću ga u originalnoj grafiji kako bi se dobio kakav-takav uvid u njezine specifičnosti: „Znam ovoo, da kolikosamjigod viddio (govorim od piisaczaah) nisam niggda dvojiczu nascao, da po sve jednakoo piiscu, kako latinskii piisczi, i Itialinski: a buduchi prem dvojicza ovoo i pripisivavala, necudise, akko jednako nije redopisje”.

Pojedine su Filipovićeve propovijedi pojavljuju pod naslovima kao što su: Govorenje svrhu Oče naš: I ne uvedi nas u napast, Govorenje svrhu ljubavi: Ljubi iskrnjega tvoga kako tebe istoga, Govorenje svrhu zapovidi – Nemoj lupeštvo učinit, Govorenje svrhu suda općenoga,  Komu se ima tuđe vratit, O kumstvu itd. Citirat ću ovdje jedan ulomak iz odjeljka pod naslovom Kako se imadu mrtvi pokapat u kojem Filipović, vrlo izravno, konkretno i poprilično oštro, kori svoje vjernike zbog nepriličnoga i pretjeranoga žalovanja za mrtvima:

Ali se vidi u narodu iliričkomu jedan običaj čudan. Istina je da svaka čine po običaju svete Crkve, ali običaju tako mrtvoga žalit da ji[h] stane tako vika, i u kući, i po putu, i u crkvi, da se ne može podnit. Ovo navlastito žene običaju – dignut glas u istoj crkvi po ta način da nije moguće ni misu govorit, ni ostale molitve, i tako čine škodu duši onoga mrtvoga. Sagrišuju pak jer čine nepoštenje svetoj Crkvi ondi nepodobno vičući. Nemojte mi reći: ne možemo srcu odolit ta i plačemo, jer veće puta teško dočeka ona da joj svekrva umre i, ništa ne manje, kad umre, vika je stoji, rekao bi da će puknut od žalosti za činit vidit da joj je žao, ili da običaj ispuni.  […] Slišajte jedan događaj! Piše Kantipratense: Jednoj materi umri sin vrlo vridan. Ona ne mogaše se utišit, nego sveđer suze prolivaše. Evoj joj se ukazaše niki mladići putem veselo hodeći. Vidjevši ona, a ne vidjevši među njima svoga sina, plakaše. Ali, evo ga vidi gdi za njima polagano neveseo iđaše. Kad ga vidi, zavapi: Što je to, sinko, zašto s onim ostalim veselo ne ideš? Tad joj ispod haljine ukaza jedan sud, velik i težak, vode i reče joj: Evo, ovo su tvoje suze, koje za me zaludu prolivaš. Ove me čine ovako hodit.

Ovaj osvrt na život i djelovanje jednoga od najučenijih i najcjenjenijih Ramljaka iz 18. stoljeća završit ću jednim ulomkom iz predgovora trećem svesku Pripovidanja nauka krstjanskoga (objavljenom 1765. godine) pod naslovom Mnogo poštovanim župnikom. Dio je toga predgovora pisan u stihovima, i to u prilično vješto sročenim osmercima. Prve tri strofe toga stihovanoga dijela predgovora glase:

Ne pristajte, bratjo moja,

ovce vaše uzbijati,

i trudite bez pokoja

za zdravu jim hranu dati.

 

Čuvajte ji i branite

od zlobnika paklenoga,

i dobro se spomenite

od priteškog duga svoga.

 

Brez pristanka nad njim bdite

svistite ji i karajte,

a većkrat ji i molite

i dobar jim izgled (tj. primjer, I.P.) dajte.