Svjetlo ima posebno mjesto u kršćanskoj teologiji, što je jasno iz Nicejskog vjerovanja, koje predstavlja Isusa kao „Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga”. Također, svjetlost igra ključnu ulogu u kršćanskoj umjetnosti, posebno u arhitekturi. Točnije, u kasnoantičkim i srednjovjekovnim crkvama.
Sveto pismo Boga često poistovjećuje sa svjetlom. U starom svijetu, kao i u kasnoj antici i u srednjem vijeku, svjetlo se koristilo za predstavljanje božanskog, pa čak i za isticanje Njegove prisutnosti. Srednjovjekovne crkve slijedile su istu logiku. Svetost prostora, osoba ili predmeta naglašena je interakcijom svjetlosti s njima na načine koji izazivaju strahopoštovanje. Stoga nas proučavanje prirodnog svjetla dovodi do srži načina na koji je kršćanstvo insceniralo interakcije s božanskim.
Najočiglednije razlike u korištenju prirodnog svjetla u srednjovjekovnim crkvama mogu se uočiti usporedbom romaničke i gotičke arhitekture. Dok su romanički arhitekti i graditelji odlučili zadržati svoje crkve slabo osvijetljenima kako bi stvorili trezveno okruženje koje poziva na kontemplaciju, tišinu i molitvu, gotički su arhitekti pozvali svjetlo u svoje zgrade kao metaforu za Božju prisutnost.
