Blaženi Alojzije kardinal Stepinac, uz to što je snažno obilježio i obogatio povijest – i ne samo – Crkve, hrvatskoga naroda i domovine svoga vremena, obilježio je i obogatio i mnoge osobnosti, mnoge živote; mnoge ljude s kojima se susretao i mnoge koji su imali prilike upoznati ga po njihovim svjedočanstvima.
Sida Košutić, hrvatska književnica kršćanskoga nadahnuća, jedna je od njih. Rođena je 20. ožujka 1902. u Radoboju, u Hrvatskom zagorju, a umrla 13. svibnja 1965. u Zagrebu. Njezino izrazito vrijedno djelo obuhvaća romane, zbirke lirike, novele i priče. U godinama prije Drugoga svjetskog rata, za vrijeme rata te u godinama neposredno poslije rata bila je iznimno cijenjena i rado čitana.
Već nedugo nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, pošto se osvjedočila o naravi njezine politike, zbog svoje se određenosti, jasno izraženih kršćanskih stavova, našla u nemilosti tadašnjih vlasti, sve do krajnje životne ugroženosti. I nakon rata, po uspostavi komunističke vladavine, iz istih se razloga našla u njezinoj nemilosti. Onemogućen joj je javni književni rad te je bila posve isključena iz javnosti.
Odnos prema njoj nije se značajnije promijenio ni nakon uspostave Republike Hrvatske. Njezino je ime i djelo, u prethodnom razdoblju, prekrio snažan i izrazito nemaran zaborav. Iz mora zaboravljenih imena, u ovom svijetu sklonom zaboravu, teško se izdignuti. Sidu Košutić iz zaborava tek donekle izvodi sklonost i zauzetost manjega broja pregaoca, sklonost i zauzetost itekako vrijedni poštovanja.
Sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća, u jednom sam podužem razgovoru fra Bonaventuri Dudi spomenuo svoje zanimanje za Sidu Košutić, za njezino djelo, ali ništa manje i za njezin život i osobnost, s kojima sam prethodno, neobičnim slijedom okolnosti, došao u doticaj. Fra Bonaventura mi je, uz osmijeh, rekao da poznaje ženu koja je prijateljevala sa Sidom Košutić: Mariju Polić. Već ju je sljedećega dana nazvao, preporučio me i, nakon što se ona s time suglasila, najavio moj posjet. Otada pa sve do njezine smrti često smo se susretali. Razgovarali smo o mnogočemu, nerijetko i o Sidi Košutić.
Cijena hrabrosti
Marija Polić diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, diplomirala na studiju filozofije, i čitav svoj radni vijek radila u Leksikografskom zavodu (uz mijene njegova imena). Širina njezinih interesa i njezina upućenost bile su silno dojmljive te ju je bilo itekako zahtjevno pratiti. Njoj je Sida Košutić povjerila brigu o svojoj književnoj ostavštini.
Fra Bonaventura mi je, bit će nedugo nakon onoga našeg razgovora, dao presliku podužega pisma koje je primio od Marije Polić. Iz pisma izdvajam sljedeće: „Evo pokušaja da ispunim svoje obećanje. Vi ste me naime bili zamolili da pribilježim svoja sjećanja na Sidu Košutić s posebnim osvrtom na činjenicu da je ona u vrijeme suđenja nadbiskupu Alojziju Stepincu odbila potpisati predstavku sastavljenu u Nakladnom zavodu Hrvatske, a upućenu Vrhovnom sudu, kojom se je tražila smrtna kazna za optuženoga nadbiskupa.
Kad smo nedavno o tome razgovarali ja sam Vam, ispripovijedavši ono što mi je ostalo od sjećanja, rekla na kraju, da je taj događaj obilježio preostatak njena života. To je izjava temeljem koje ste me na neki način obvezali da se prihvatim ovoga posla. Nije mi to baš lako… Dakle, bilo je to s jeseni 1946. jednog jutra u vrijeme suđenja nadbiskupu. Ne sjećam se točnog datuma. Sida je rano otišla na posao i ja sam joj negdje oko 11 sati prije podne ponijela marendu u ured koju je u žurbi bila zaboravila ponijeti. I mi se susrećemo u Frankopanskoj ulici, pred Malim kazalištem (kako smo onda zvali sadašnje Dramsko). Ona mi domahuje jednim papirom. I kad smo se približile ona će: ‘Od danas sam slobodna, evo mojeg pakračkog.’ A onda počinje izvještaj: ‘Jutros je Nakladnim zavodom krenulo pismo koje je potaknula Mirjana Šimanski i kojim se traži smrtna osuda za nadbiskupa. Uskratila sam potpis bez riječi. Isto je u Književnom tajništvu učinio i Valentin Putanec uz primjedbu da je nadbiskup njegov rođak i da ga to obvezuje. Smjesta mi je napisan otkaz. Evo ga! I naplatili su mi sve preostale rate za drva. Kad sam stubištem silazila prema izlazu na Deželićevu ulicu, obuzeo me strah: kako ću proći mimo grafičkih radnika. Od njihove bi se proleterske gorljivosti moglo svašta doživjeti. Međutim, grafički radnici Nakladnog zavoda Hrvatske uskratili supotpis.’ Sidikin komentar: eto radnici ovako, za razliku od lirskih pjesnika…
Nedugo poslije završenoga procesa Sidu je jednog dana posjetila policija. Ako se ne varam bila su trojica. Jedan je vodio razgovor i ispitivanje, a ostali su premetali stan…
Teško je dandanas obnoviti to sjećanje u njihovu punom kontekstu. Vjerujem da ima još mnogo živih Zagrepčana koji se sjećaju hodočašća Majci Božjoj Remetskoj koje je poveo nadbiskup Stepinac par dana uoči pada Zagreba u partizanske ruke (početak svibnja 1945). Partizani su bili već negdje oko Dugog Sela, Svetog Ivana Zeline; zagrebačkom Ilicom kretala su se zadnja vozila na životinjsku zapregu s izbjeglicama iz svih krajeva Bosne i Gornje Hrvatske. U tom neizrecivo teškom času mnogi su se odazvali nadbiskupovu pozivu na molitvu. Bila sam tome prisutna. Nadbiskup se je pojavio na balkonu iznad glavnog ulaza u remetsku crkvu. Svoju poruku sveo samo na ovo: ‘Ne bojte se malo stado, ja sam s vama.’
Eto to je kardinal Stepinac: heroj vjere koji je ostao vjeran Bogu i svojem narodu do zadnjeg daha.
Kadgod se naknadno o njemu govorilo, ovo ili ono naklapalo, minimaliziralo njegove intelektualne dosege, teološke i političke sposobnosti meni je uvijek u sjećanje navirala ova slika s pročelja remetske crkve, i uvijek isti komentar: Govorite što vam drago, možda ste dublji teolozi, možda vještiji političari, možda lucidniji intelektualci, ali ovaj je čovjek svojim životom otjelovio vjeru i vjernost. Taj je čovjek obilježio i obogatio mnoge sudbine…
Uzevši u obzir da je ona (Sida Košutić) sa svojih četrdeset godina bila ušla u punu kreativnu zrelost (S naših njiva, Vjerenička žetva, Vrijeska, Pjesme) godine poslije 1947. oduzele su joj tlo pod nogama. Ona ostaje bez mogućnosti kulturne komunikacije i štoviše postaje svjedokom bezbrojnih tragičnih likvidacija, usahlih sudbina i neiscrpne galerije sudbina s preokrenutom kabanicom.
U tom razdoblju i s tim iskustvom rađaju se Jezero mrtvo, Velika šutnja i Jeka sve tiša. I 13. svibnja 1965. na godišnjicu fatimskih ukazanja, što također u spomenutoj sudbini nije bez značenja, odlazak u domovinu.”
Znanac u velikoj šutnji
U ljeto 1998., uoči beatifikacije Alojzija Stepinca, Marija Polić mi je pisala: „Pokušat ću odgovoriti na Vašu zamolbu, da u nekoliko riječi iskažem nešto što bi imalo na svoj način obilježiti stav Side Košutić prema našem svetom nadbiskupu Alojziju Stepincu, s kojim je ona bila s poštovanjem i povjerenjem prijateljski povezana, a što je u kritičnom trenutku i hrabro posvjedočila…
Sjećajući se svakidašnjice u životu Side Košutić moram Vam reći da je ona bila čovjek velikih patničkih iskustava, ali i krcata humorom. Ja se nikad nisam zdušnije nasmijala nego u njenom društvu. Žalim što nemam literarnog dara da tu crtu njena života prikažem. To je bio njen šarm. U tom je bila njena posebna snaga da muku preobrazi u ljepotu. Ona nije bila neko jamralo, plačimajka, patilo koje uzdiše i cmizdri. Nego svemu tome nešto suprotno.
Ne znam koliko ćemo se razumjeti. Ali ja sam Vam sve ono napričala jer bih Vam htjela kazati slijedeće: Sida Košutić je između ljudi iz svojeg društvenog, kulturnog i vjerskog okruženja na vrhunsko mjesto stavila Alojzija Stepinca. Po svojoj vjernosti Bogu i svojem narodu (sjetimo se njegovih riječi na balkončiću remetske crkve početkom svibnja 1945. god.: ‘Ne bojte se, malo stado, ja sam s vama.’) taj sveti čovjek bio je osoba kojoj je Sida u svijetu svojih vrijednosnih iskustava dala središnje mjesto u smislu one: ‘na svoju sliku i priliku’.
Moje osobno uvjerenje (molim, osobno, ništa više od toga) jest, da je lik Znanca u Velikoj šutnji (njenom posljednjem proznom djelu) nadahnut Isusovim likom i likom Njegova šutljiva, smjerna, hrabra i neslomiva vjerna sluge Alojzija Stepinca, koji je na poseban način, za naš hrvatski narod (nepoznat i zapostavljen, ozloglašen na sto načina) i našu hrvatsku sudbinu neizmjerno dragocjen i u tom kontekstu naš sveti junak: na Njegovu sliku i priliku. Eto toliko! Može li Vam ovoliko nekako pomoći? Iskazano je u povjerenju, iz duše i s molitvom. To je moj argument. Ništa preko toga. Ostalo u ruke Božje.”
Jednom kad sam je posjetio, Marija Polić mi je dala presliku pisma Alojzija Stepinca upućenoga Sidi Košutić kao izraz sućuti povodom smrti njezina brata Ivana koji je umro 28. siječnja 1959.: „Primio sam obavijest o smrti Vašeg dragog gospodina brata, pa Vam izričem svoje iskreno saučešće nad gubitkom koji Vas je zadesio. Vama kao uvjerenoj kršćanki ne trebam spominjati da je smrt za kršćanina samo prelaz iz doline suza u pravu nebesku domovinu, kao što i Crkva pjeva u prefaciji Requiema za pokojnike: ‘Tvojim se vjernima, Gospode, život mijenja, a ne oduzimlje. I kad se razori kuća zemaljskog stanovanja, stiče se na nebu vječni stan.’
Koliko je za žaliti jadne naše svremenike, koji su slični onom mladom čovjeku, za kojega veli priča, da je našao na zemlji zlatnik. Od toga dana zapiljio je svoj pogled samo u zemlju, u nadi, da će još kojega naći. I našao je po koji srebrni ili bakreni komad novca. No kroz sve to vrijeme, što je živio, nije vidio, kako je divno nebo nad njim, kako je divna priroda oko njega. Vidio je samo prah i smeće po cesti, gdje je tražio svoje blago. A kad je umro – a umro je, veli priča, kao bogat čovjek – znao je za ovu zemlju samo kao prljavi put, na kojem je našao više puta po komad novca.
Sačuvao dobri Bog našu hrvatsku mladež od takvog poimanja života, da pužu po zemlji, a izgube svaki pogled za nebo. Izražavajući Vam svoju sućut prigodom smrti dragoga brata, želim Vam da, i kao čovjek uopće i kao spisateljica, odvraćate pogled naše mladeži od praha i smeća zemaljskoga i upravljate ga prema nebeskim visinama. Po zemlji dakako moraju hodati. Ali će im život i na ovoj zemlji biti daleko bolji, ako žive s Bogom svojim koji želi da bude njihova vječna sreća u nebu.
Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu…”
Za Alojzija Stepinca Crkva i narod nisu bile apstraktne imenice nego konkretni ljudi. Za njega je temelj kršćanskoga života bio blizina čovjeku i blizina Bogu. On je svoju vjeru u Boga, svoju vjernost Bogu, živio u bliskosti ljudima. Premda ga je tijekom njegove biskupske službe iscrpljivao, nerijetko i preko svake mjere, splet zahtjevnosti i izazova, lukavosti s kojima se zbog svoga pristupa životu teško nosio, on se postojano odazivao potrebama ljudi i u običnostima i u prijelomnim trenucima njihovih života. On ljude nije razvrstavao prema nekim njihovim „predznacima”, nego se za svakoga, s čijom je potrebom ili nevoljom bio upoznat, zauzimao kako god je i koliko god mogao, izlažući se pritom bez imalo zadrške.
Vrijedno je spomenuti, osobito i zbog toga što je manje poznato, da se prva žena na teološki studij Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu upisala na njegov poticaj i uz njegovu podršku. Neposredno prije negoli su ga uhitili kako bi ga osudili, jednoj je osobi iz svijeta rekao: „Nikada nemojte vjerovati ljudima. Samo Bogu vjerujte.” Ipak, njegova razočaranja nisu ga omela u spremnom uključivanju u osobne živote. Napose je bio vjeran onima s kojima je dijelio prijateljstvo i – šire – onima s kojima se prepoznavao bliskim.
Sida Košutić, kad se trebala očitovati u odnosu na Alojzija Stepinca, u odlučnom trenutku nije nimalo dvojila kako postupiti. Spremno se odrekla onoga čime se prepoznavala obdarenom, onoga što je doživljavala svojim poslanjem, svojim životom, jer je samo tako mogla nastaviti živjeti kao čovjek. I nije to smatrala pretjeranom cijenom. Bila je to cijena ljudskosti. I, dakako, vjernička cijena. Marija Polić, u kojoj se suzdržanost i srdačnost nisu međusobno isključivale, nego se, štoviše, obogaćivale, predano je živjela u istom duhu.
Ovaj tekst zaključujem pjesmom Side Košutić naslovljenom Izbrisane stope. Pjesma je objavljena 1942. u njezinoj zbirci Vjerenička žetva i nije poznato kome je posvećena. No sadržajno se posve uklapa u sve ovdje napisano:
Danas idem putem, gdje su tvoje izbrisane stope.
Znadem, što je ponijelo te ovud, stajem na njih i nosi me to isto.
Stoga poniknem glavom, da me tko ne smete i makar na trenutak zaustavi te bih se morala odijeliti od tebe.
Ja idem putem, gdje su tvoje stope.
Oni, koji kraj mene se žure i očima zirkaju na znance, znam, da ne idu stopama dragih.
Zato, kad su sami, nemaju s kime govoriti.
A ja poniknem glavom, da me tko ne smete, dok idem putem, gdje su tvoje izbrisane stope.
