Godina novicijata bila je krasna.
Velika promjena. Život spokojan, metodičan. Razni časovi molitve, učenja povijesti i duhovnosti Reda, ali bez ikakve grozničave trke i bez strahovanja pred ispitima. Odahnuće.
Kuća novicijata bio je stari samostan povezan s dragocjenom crkvom. Kad sam nakon četrdeset godina otišao da ga vidim, ništa nisam mogao prepoznati i morao sam se duhom domišljati onih mjesta povezanih s mojim sjećanjima. Sve se promijenilo: samostanu su dodali nova krila.
Vele mi da je ovdje proveo zadnji dio svoga života vrijedan pokrajinski slikar (načinio je, također, ilustracije za neke od mojih priča) sa svojom gospođom, spisateljicom profinjenoga dara. Bili su dvoje umjetnika koje je komunistička vlast mimoilazila i gotovo progonila zbog njihovog domoljublja i njihove vjere. Ovaj put se ne sjećam je li u divnom samostanskom vrtu još stajala ona klupica gdje je sjedio, sanjario i pisao naslonjen na svoje štake, jedan mladi franjevac koji je znao da je osuđen na smrt zbog neizlječive bolesti; umro je prije svoje tridesete i ostavio iza sebe dosta bogatu književnu ostavštinu, iako stvorenu s određenom žurbom i s predosjećajem da će mu život biti prekinut. Za nas mlade njegov spomen bio je trajna škola radinosti i strastvene odanosti idealu.
Za mene, neprijatna je bila klima. To područje mnogo se razlikuje od moje rodne ravnice bogate usjevima, raslinjem, šumama i voćnjacima. Ovdje je pretežna boja bilo sivilo brda, slaba vegetacija, kraj pretežno pastirski, oštra klima, žestoke vrućine ljeti, a vrlo ljuta studen zimi, čuvena bura, silovit vjetar koji se probija s jadranske obale (još mi se čini kako čujem njegov oštri zvižduk kroz šupljine vrata i prozora), a svi putovi zatrpani snijegom. Unatoč svemu, to je bila dobra fizička priprema za budući rad na našim pretežno brdskim župama.
Redovnička obitelj nije bila mnogobrojna. Svi su bili stariji, časni ljudi, među njima jedan bivši provincijal, kao da su birani da budu živ primjer za mlade koji se pripremaju za redovnički život.
Među svima, onaj kojega se najživlje i s najviše ljubavi sjećam, bio je fra Anto1, najstroži od svih.
Bližio se osamdesetima, ali je bio još jak, uspravan, zagasite kože, očiju živih a vječno prijetećih. Prijetio nam se svojim crnim graškom ako pogriješimo u nekoj točki stege. Ovo s crnim graškom povezano je s povremenim glasovanjem koje je zajednica provodila o našem ponašanju: ako je glas bio pozitivan, davao se bijel grašak, ako negativan, crn. Zbog toga čuvenog graška uhodio nas je fra Anto, no mi smo isto tako uhodili njega: mnogo puta otkrivali smo ga (oprezno da nas ne vidi) kako šeta dolje kao netko koji ne ide za tim, ali pokatkad dižući pogled da vidi hoće li koga iznenaditi i vidjeti kako viri s prozora. To je bio dovoljan razlog za jedan crni grašak. No ja iskreno vjerujem da ga nikad nikomu nije dao i ako je to nekad i učinio, ostali u zajednici sigurno ne bi mu to uzeli odveć ozbiljno. Poznavali su ga vrlo dobro. A mi smo ga isto tako upoznali: svaki put kad god je mogao prokrijumčario bi nam neku poslasticu; krio bi se da meštar ne sazna (tako je on mislio, a meštru ne bi umakla nikakva pojedinost), ali uvijek s prijetećim, nimalo prijateljskim, licem… Prikrivao je dobrotu.
Mnogo sam se spominjao ovog fra Ante godinama kasnije, čitajući Travničku hroniku spomenutog Ive Andrića, koji je, kako sam ranije rekao, bolje nego itko poznavao psihologiju bosanskog franjevca. Prilike se odnose na početak 19. stoljeća u nekoj divljoj Bosni, u krajnjem stupnju zaostalosti pod vjekovnom turskom vlašću – kad je franjevac bio jedina školovana osoba u zemlji. Kakav uzorak! Radi se o nekom fra Luki, poznatome kao liječniku u čitavom tom području, jer je svojim travama liječio Turke i kršćane. Najmanje su mu dopuštala da ih liječi njegova vlastita samostanska braća, podrugljivci i velike šaljivčine. A poneki uz to i vrlo tvrdoglavi. Bio je tako i jedan starčić, koga je fra Luka želio izliječiti od sklonosti prema rakiji ali on toga nije dopuštao:
– Pusti to, fra Luka, – govorio bi mu – hajde ti liječi one koji to žele i za koje ima lijeka.
Ipak, kad je vidio da starac odlučno odbacuje njegovo liječenje, davao mu je potajno pomalo rakije, tobože kao lijek da mu ublaži boli…
Osim fratara, drugi su neprijatelji bili miševi, koji bi mu pojeli ili uništili lijekove. Gorko se žalio na tu nevolju pa mu je borba protiv glodavaca prešla u strast. Svake bi noći postavljao dvije mišolovke u svojoj sobi. Rijetko bi se koji miš uhvatio. Ali kad bi se to dogodilo, on bi se šutke digao s ležaja, potajno izašao iz sobe noseći mišolovku pa bi najprije izgrdio miša i onda ga ponovno pustio na dvorište… On je mislio da nitko ne zna za tu stvar, no sva je zajednica znala i popratila to pričanjem da fra Luka svake godine i kroz sve te godine hvata i oslobađa istoga miša…
A kad mu je mlad fratrić rekao da bi on bacio miša u kipuću vodu, fra Luka se snažno opro:
– U kipuću vodu? Jesi li ti kršteno čeljade ili što si? U kipuću vodu! Stvorenje Božje i kipuća voda!
Ovaj fra Luka drugo je izdanje našeg fra Ante samo različita stila.
Mislim da je naš svijet ljepši nego što se čini. Ima mnogo dobrote za koju se ne zna. Većina. Čovjek, unatoč svome grijehu, nije mogao izgubiti izvorni Božji dah. To je šutljiva dobrota koja, poput kiše, natapa zemlju. Poradi nje idemo naprijed, unatoč svim preprekama.
Ima ljudi tako dobrih da se čini da se boje samih sebe. Boje se da ne prevrše mjeru; možda pomisle da se, kad se rijeka razlije, ne zna kojim će pravcem bijesne vode krenuti… Ne znam. Ipak, oni bi se trebali prerušiti.
Mislim također da je čak i Isus smatrao potrebnim da se ponekad preruši kao što je to bilo u slučaju one feničanske ženice iz one zgode s psićima.2
Zamišljam kako nas je fra Anto, sa svog novog nebeskog boravišta, i dalje uhodio u svim onim dugim godinama opasnoga hoda i pri tome nam kriomice slao, s vremena na vrijeme, kakvu novu poslasticu iz svoje nove zalihe.
(Iz knjige „Od obale… do obale”)
Svoj primjerak knjige možete naručiti OVDJE
1 Pisac misli na fra Antu Brešića (1855-1938)
2 O Feničanki koja se ovdje spominje usp. evanđelje Mk 7, 24-30.
