Početna stranica » Primili smo svoju plaću

Primili smo svoju plaću

109 pregleda

Univerzalne vrijednosti postoje bez obzira na trenutne zakone, propise i dogovorene norme

U materijalističkom sustavu vrijednosti važno je postići što bolju tj. višu cijenu, po zakonima tržišta. U određenom vremenu nešto je skupo i gotovo nedostupno, sve dok ponuda ne postane tako raznovrsna da zadovolji većinu, pa smanjuje cijenu jer smanjuje potražnju. Cijena je često sinonim za vrijednost onoga što je ponuđeno na prodaju, što baš i nije cijela istina pa je lako upasti u zamku zablude da stvari kojima je viša cijena više i vrijede jer se podrazumijeva da je procjena temeljena na kvaliteti i pravoj vrijednosti.

Uključenjem u sustav rada lako se razuvjeriti u tu tvrdnju. Kada se rad smatra robom na tržištu, na njegovu cijenu koja se zove plaća pristaje se potpisivanjem ugovora o radu. Ona je takva kakva je s malim i rijetkim mogućnostima korekcije. No usprkos tomu što je svima jasno da su potpisali ugovor, većina radnika osjeća kako je njihov rad podcijenjen, a tek je mali broj onih koji smatraju kako im rad vrijedi manje nego dobivaju. Relativno su zadovoljni samo oni koji mogu utjecati na visinu svoje plaće. Nezadovoljstvo postoji sve dok se ne shvati da plaća nije mjerilo vrijednosti rada, već dogovor oko kojega se može pregovarati.

A prave vrijednosti su nešto drugo. Tako je čak i kad se radi o predmetima. Na primjer, slikar koji slika po narudžbi i prije rada ugovori njegovu cijenu, može naslikati remek-djelo, ali ono će uglavnom zauvijek imati tu istu unaprijed ugovorenu cijenu i možda zauvijek biti obješeno na nekom zidu samo za oči svoga kupca, kojemu će vrijediti točno toliko koliko je platio. No, dobro su nam znani slikari ili drugi stvaraoci koji slikaju zato što moraju zbog pritiska svog unutrašnjeg poziva, koji je jači od njihove volje i moraju mu se pokoriti. Slikaju ili rade izražavajući dubinu samoga sebe, svoje tuge, radosti, ljubavi ili duha kojim su in-spiri-rani. Takve slike i druga djela zaustavljaju dah, svi ih razumiju i zastanu kraj njih jer osjećaju univerzalnost produhovljene poruke koju nose. Stvaraju i djeluju u siromaštvu, odričući se sna i hrane, često prezreni od drugih jer rade besplatno i ne traže plaću, pa se čini da je i njihov rad bezvrijedan. Suvremenici ih stoga omalovažavaju i još više obezvrjeđuju to što čine, no vrijeme uvijek i bez presedana donese nagradu i razluči vrijednost svega što je stvoreno inspiracijom. A ona je duhovni dar, besplatno dobiven, pa se i ne može nego besplatno dijeliti. Inspirirani radovi mijenjaju svijet i uglavnom idu ispred sadašnjeg vremena, da bi neko drugo vrijeme shvatilo njihovu pravu vrijednost. Tada takva djela ili predmeti bivaju procijenjeni basnoslovnim iznosima ili su čak i neprocjenjivi. Neki postaju i dio baštine, ugrađeni u povijest i strukturu svakog stanovnika određenog područja, uz minimalne znakove osobnosti svoga stvaraoca. No, tako činiti mogu samo velike, sretne duše. Oni mogu i trpjeti prijezir i porugu većine koja ih ne razumije i sklona je čak i ometati njihovo stvaranje kako bi vratila stvaraoca iz njegovih duhovnih visina bliže zemlji.

Tada se čuju pitanja kušnje: “Zašto gubiš vrijeme? Nemaš pametnijeg posla?”, “Zašto baš ti to moraš raditi?”, “Pusti, ima ih koji su za to plaćeni, pa neka oni to urade.”, “Što si umišljaš, tko si ti?”, “Zar misliš da baš ti možeš promijeniti svijet?”, ili čak “Kako te nije stid raditi bez plaće?” Jer drugi za puno manje dobiju puno više.

No, je li to baš tako? Naravno, svatko ima pravo izabrati hoće li plivati protiv struje i odgovarati za posljedice, kad je izbor svjestan. Poziv i inspiracija dolaze iz drugih dimenzija i usprkos punoj svjesnosti ne ostavljaju izbor. Njih se mora slušati, pa makar to značilo odreći se aktualnih vrijednosti, sna ili hrane, a ponekad i života. Naši branitelji u ratu nisu tražili plaću i bili su spremni položiti život za budućnost svoje djece, koju mnogi zapravo ni danas nemaju. No, kada je nametnuta tržišna procjena vrijednosti, njihova uloga i to se promijenilo. Sada je tužno gledati onoga koji nije tražio (ni dobio) plaću. Njemu se zaboravlja reći hvala. Ostalima je “hvala” samo ta plaća, nekom manja, nekom veća, čak i onima koji nisu baš ništa uložili osim traženja. Jer koliko tražiš, toliko i dobivaš, ako možeš podnositi to što tako dobiješ.

Tako neki i danas žive od “trideset srebrnjaka”, a drugi samo od sjećanja i ogorčenosti.

I sve se ponavlja. Dijete se rodi, uz majku i oca, ili očuha, koji ne znaju tko im je to došao u posjet. Možda kralj ili umjetnik koji će promijeniti cijeli svijet? Ili samo jedna mala duša koja se želi igrati u toplom i suhom i biti sretna. Kada odraste, s radošću i nadom ga se dočekuje i slavi. Sve dok ne dođe trenutak u kojemu preuzima svoj križ, tada kada pristane biti ono što doista jest, uglavnom kada upozna pravu ljubav, zbog koje se odrekne moći. Ako se odluči besplatno služiti drugima i davati, uglavnom upozna bol izdaje i procjene svoje robovske vrijednosti, cijene koju bi dobivao da se pokorio većini, ali i cijene kojom bi se otkupio iz ropstva. Ponekad i danas, uglavnom je to oko “trideset srebrnjaka”. Oni koji ne pristanu na tu plaću jer ne mogu procijeniti svoju vrijednost materijalnim mjerilom, bivaju razapeti. No bez takvih ljudi svijet ne može postojati niti se razvijati. Poznajemo ih po njihovim djelima.

Svatko ima potencijal stvoriti prekrasno umjetničko djelo ili postati najljepša skulptura, samo ako dopusti da ga se oblikuje u ono što doista može biti.

Prije ili poslije, predmeta će biti dovoljno za sve, pa će novac prestati postojati, a time će nestati i cijene. Ostat će samo stvarne vrijednosti. Na to se treba pripremiti. Znaju to već sada oni nesretnici koji obole od teških bolesti, izgube voljenu osobu ili oni koji u starosti žale za nečim što nisu stigli učiniti cijeloga života dok su jurili za plaćom.

Ponekad plaća, kakva god bila, doista ne može naplatiti uloženi trud, dok se neki drugi poslovi, ponekad i znatno teži, odrade besplatno i s radošću. Univerzalne vrijednosti postoje bez obzira na trenutne zakone, propise i dogovorene norme. Važno je pokušavati doseći te više vrijednosti. Pravila se mijenjaju, ali stvarne vrijednosti ostaju i ne mijenjaju se.

To je i definicija moralnosti, kompleksne psihičke funkcije koja označava sposobnost izricanja i pridržavanja vrijednosnih normi. Ona može biti i poremećena, npr. bezosjećajnošću, egoističnim tumačenjima ili negiranjem moralnih načela. Ponekad se tako samo prikriva prava bit čovjeka, kako bi se na neki način dodvorilo trenutnoj moćnoj većini i izbjeglo konflikte. Zato možemo oprostiti i osobi najgoreg ponašanja, ako je istodobno upućujemo na pravi put, da ispita samu sebe o tome tko je zapravo. Možda jednostavno ne poznaje drugi put od onoga koji vidi u novinama, televiziji ili oko sebe. Vjerujmo da u svima postoji svjetlo koje samo treba osloboditi. Vrijedi se potruditi i kad su drugi teški za nošenje. Ne treba zbog toga “trubiti pred sobom”, već se može puno učiniti “u skrovitosti svoga srca”, za one koji su potrebiti. Zaista, kažem vam, svi prime svoju plaću, mjerenu mjerom kojom su drugima mjerili i tako stječu svoje blago.

A gdje je blago naše, tamo je i srce naše.