Nastojim katkad navratiti u negdašnji kartuzijanski samostan blizu Pavije u Italiji. Po strani je, nema puno turista, a lijepa je i ravnica uokolo pa se može na miru moliti, šetati i misliti. Nisam jedini. U nj je znao nekoć dolaziti i Erazmo Rotterdamski. U svojim tekstovima prekoravao je luksuzni način življenja ondašnjih monaha (luksuzni namještaj), najavljujući tako raspad te samostanske zajednice. To se i dogodilo – a i danas se slično događa u Crkvi – kartuzijanci su ubrzo nestali, a i ovaj današnji, cistercitski samostan, jedva opstoji. Zato je samostan u Paviji dobra prigoda za razmatranje o dekadentnosti vlastitoga života bez Boga, o dekadentnosti Crkve bez Boga. Ipak, nešto drugo želim podijeliti ovdje s vama. U golemu klaustru toga samostana uvijek se nakratko zadržim u molitvi pred jednim kapitelom koji predstavlja monaha, kojemu s jedne strane šapuće anđeo, a s druge strane đavao. Posljednji put pozorno sam gledao đavla koji se zavodnički privio uz uho zbunjenoga monaha. I ne da mira, ni njemu, a ni meni. Tada su nastale dvije misli.
Prva misao. Koliko god to čudno zvuči, vjera u Boga usko je vezana uz postojanje đavla. Tu ne mislim samo na sadržaj vjere, nego na nešto drugo. Naime, Bog je Drugi, drukčiji, nevidljiv, koji se daje vidjeti kako on to hoće, iznenada, kao uljez, kao lopov. I onda kad je prisutan, odsutan je, izmiče našoj kontroli. Bog nas destabilizira, čini nesigurnima. Ako malo bolje razmislim, isto se može primijetiti i u đavla. Đavao je drugi, drukčiji, nevidljiv. Daje se vidjeti kada on to hoće, izaziva nas i postavlja u pitanje, destabilizira i ruši naše sigurnosti (života, vjere). Nekad se zaodijeva u tamu, a nekad u svjetlo. I on izmiče kontroli. Vjernik, dakle, koji živi s Bogom kao s Drugim, kao s onim koji ga destabilizira i čini nesigurnim, nema problema s postojanjem đavla koji ga također svojom drugošću destabilizira i čini nesigurnim. Moderni pak čovjek, koji ima problema s Bogom – danas živimo u bezbožnom svijetu i u bezbožnom kršćanstvu – posve je razumljivo da ima problema i s đavlom. Osobito mi nisu jasni oni moderni pogani i pogani-kršćani koji brane drugost, pluralnost, ali pritom isključuju đavla. Ma kako to da đavlu, tom drugom (!), ne daju mjesta u svojem sustavu? No, razumljivo mi je da ne daju jer je svaki govor o drugosti, pluralnosti bez Boga pusta tlapnja, obrana sebe i svojega sigurnog ega. Dakle, nije mi nimalo strano postojanje đavla jer vjerujem u Boga. I jedan i drugi opasni su mi, u svojoj drugosti destabiliziraju moj oholi i sigurni ego, šapuću mi kao onomu monahu u Paviji, navlače me, prvi na dobro, drugi na zlo. I tako, destabiliziran Bogom i đavlom, slomljen u svojem oholom egu, učim se zapravo ljubiti, nositi i podnositi nestabilnosti koje dolaze od drugih, bližnjih, u ovom svijetu. Dakle, tko niječe Boga, niječe i đavla, i obratno.