Što tražite? – zapitaše dva čovjeka u blistavoj odjeći!
Što tražite? – zapitaše na glas one tri žene koje dođoše
ranim jutrom, trećega dana, pohoditi grob u vrtu podno Kalvarije.
A sve tri, Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva,
na to ostadoše bez riječi, zbunjene…
Što tražite? Što ste se tako rano, u praskozorje, uputile na grob?
Došle ste oplakivati Raspetoga? Isusa, Učitelja!
Zar ćete naći utjehu u suzama, koje jučer niste isplakale?
Znamo, nije pravo pitanje što tražite, nego: Koga tražite?
Koga ti, Marijo iz Magdale, ovdje zorom tražiš?
Onoga koji je u presudnom trenutku postao tvoj Život!
Koga ti, Ivana, ženo Herodova upravitelja Huze, tražiš?
Onoga kojemu si povjerovala i pomagala svojim dobrima?
Koga ti, Marijo Jakovljeva, rodice Marijina, tražiš?
Sina svoje rodice Marije i učitelja svojega sina Jakova?
Koga ne samo vi, nego i svi koji su mu povjerovali,
i svi oni koji su u ovu noć pohrlili prema grobu, koga traže?
Onoga koga je ljudska zloća, izdaja i laž nepravedno osudila,
izrugala, izmučila i na kraju groznom smrću umorila?
Eto, dotrčali ste da nađete mrtvoga! A mi vam velimo:
Pogledajte vrata groba! Pogledajte kamen odgurnut u stranu,
pogledajte platno složeno i povoje smotane na uzglavlju.
Mi vam nosimo – najveću novost čitave ljudske povijesti!
Nije ovdje! Uskrsnu! Sjetite se što vam je govorio,
još dok ste skupa s njim hodali Galilejskim stazama:
Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika,
da bude raspet i treći dan da uskrsne!
Sve vam se to čini kao tlapnja? Ne vjerujete?
Zar tako lako zaboravljate njegove riječi?
Zato, baš zato dođite ovamo, bliže! Pogledajte mrtvački pokrov,
platno u koje bijaše Isus umotan, i povoje na uzglavlju!
Zar vas ovi Isusovi povoji ne podsjećaju i na one,
u koje je bio umotan prije trideset i tri godine
kad ga je Marija porodila usred noći u Betlehemskoj spilji?
Nisu li to povoji u koje je milosrdni Samaritanac umotao ranjenoga?
Nisu li to i povoji koje je Isus odmotao s tijela ozdravljenog gubavca,
i koje je skinuo s prijatelja Lazara, nakon njegova izlaska iz groba?
Ali, zar to nisu i vaši vlastiti povoji?
Zar to nije prvo platno u koje ste bili povijeni, čim ste rođeni?
Zar to nisu povoji kojima su povijane tolike vaše rane,
ne bi li zacijelile, jednako kao i sve vaše boli i tuge?
Zar to nisu povoji bolesti, starosti i nemoći, baš oni povoji
kojih se toliko bojite, od kojih zapravo strahujete,
bojeći se da ne biste pali u tuđe ruke.
Da, ovi povoji, smotani na uzglavlju Isusova groba,
to su povoji Isusovi, ali i vaši, od početka do kraja života,
svih koraka i svih posrtaja, od rođenja do same smrti.
Ovoga su časa, ovoga su jutra odloženi i ostavljeni.
S njima je odložena svaka muka, patnja, bol i svaka tuga.
Ostavljeni su kao što je ove zore ostavljena i sama smrt,
koja neka vas više ne plaši i ne straši, jer jse samo korak u život.
Zato, uzmite ove povoje! Ponesite ih Isusovim učenicima,
pokažite im ih i posvjedočite: S njegovim, Isusovim uskrsnućem
uskrsnuo je i naš život. A svi povoji našega života,
u koje su bile umotane naše rane, tuge, boli i stradanja,
svi povoji naše ljudske smrti – nisu ni za što drugo,
nego da ih jednoga svetoga dana, u osvit nove zore
Uskrsli Gospodin smota i položi na stranu
– za svjedočanstvo: smrt nema posljednju riječ!
Uskrsnuli naš Gospodine, Raspeti Isuse Kriste,
o slavlju tvoje pobjede nad smrću, usrdno te molimo:
skini sa nas povoje svih naših jada i nevolja, strahova i tuga,
i obasjaj nas svjetlom svojega života u radosti i milosti.
Iz povoja naše smrtnosti obuci nas u svjetlost svojega života,
da jednoga dana možemo doći k tebi, Gospodinu našem
i Spasitelju Isusu Kristu, kojemu neka je u jedinstvu Oca
i sili Duha Svetoga svaka čast i slava, sada i vazda
i po sve vijeke vjekova. Amen.
