Početna stranica » Besmrtnost

Besmrtnost

298 pregleda

Tako nepravednik rado stvara privid oko sebe ili u samom sebi, da je pravednik. Pravednik mora trpjeti kao da je nepravednik

Tvrdnju sv. Pavla “Uskrsnuće mrtvih predstoji, uskrsnuće pravednih – i nepravednih” (Dj 24, 15), S. Kierkegaard tumači kao upućivanje na činjenicu čovjekove besmrtnosti. Ona u čovjeku izaziva strah i drhtanje, ako u nju vjeruje. Ako nema straha i drhtanja, onda ne vjeruje u nju. U našim danima vjeru u besmrtnost zamijenila je potreba za dokazom o besmrtnosti. I zato se pišu tolike knjige o besmrtnosti koje ju pokušavaju dokazati ili osporiti. I jedno i drugo je jalov posao. I to je jedna od najopasnijih čovjekovih zabluda: učinio je pitanjem mišljenja nešto što je pitanje djelovanja. Pitanje nije postoji li besmrtnost ili ne postoji, nego: živim li onako kako to od mene zahtijeva moja besmrtnost? Jer, da sam besmrtan očita je činjenica koju je apsurdno dokazivati. Ona kao takva neminovno uključuje moju veliku odgovornost.

Jer, besmrtnost je sud, razlučivanje pravednih i nepravednih. Pravorijek o stvarnom životu kojim živimo. Stoga nije pitanje, nego zadaća. Besmrtnost i sud su jedno te isto. O besmrtnosti se ispravno govori samo ako se govori o sudu. I obrnuto: kada se govori o sudu, govori se o besmrtnosti. Zato se i upravitelj Feliks, pred kojim Pavao iznosi svoju obranu, osjetio pogođenim njegovim govorom: “Dok je Pavao govorio o pravednosti, čistoći i budućem sudu, prestraši se Feliks” (Dj 24, 25). A da Pavao nije govorio tako, da je prešutio životno važnu i neizbježnu činjenicu povezanosti besmrtnosti i suda, da je govorio o besmrtnosti bez i jedne riječi o sudu – Feliks se ne bi prestrašio. Slušao bi pozornoš­ću obrazovana čovjeka, mirno, možda čak i pomalo ravnodušno te bi zaključio: “Zabavno je slušati ovoga čovjeka, to je neka vrsta zanesena govora koji je daleko od stvarnoga života.” Ali, pogođen je govorom, štoviše i prestrašen: ako je to istina što Pavao govori, onda ta istina dovodi u pitanje moj život. Toliko nepravde, potkupljivosti, prljavih poslova. Toliko toga što je pomiješano i zbrkano, a gle ovdje se traži jasno razlikovanje, razlučivanje, odjeljivanje.

Ovdje u zemaljskom životu vlada zbrkanost. Miješanje. Upravo ovu temeljnu razliku pravednoga i nepravednoga ovaj život kao da hoće ugušiti i ukloniti. Kao da je hoće staviti van snage, obeskrijepiti je. Buni se protiv toga da ona bude jasno prisutna i prepoznatljiva. Opire se njezinoj očitosti i bjelodanosti. Tako nepravednik rado stvara privid oko sebe ili u samom sebi, da je pravednik. Pravednik mora trpjeti kao da je nepravednik. Neprozirna tama obavija razlikovanje tko je pravednik, a tko nepravednik. U najboljem slučaju, pravednost je neki srednji put: ne smije biti ni prevelika ni premala. Važi u stanovitoj mjeri, u mjeri koja je primjerena osrednjosti svijeta. Htjeti jedino pravednost i svu pravednost, težiti za njom srčano i nepotkupljivo, znači navlačiti na sebe patnju. Gubiti. Odricati se (prljava) dobitka nepravednosti. A to nije nešto što zagovara i promiče svijet komu su puna usta prava i pravednosti. Zato, u konačnici, i sve manje onih koji pravednost ljube više od života.

Zato je mučna i strahovito ozbiljna ta tema besmrtnosti. Jer, ovdje je u vremenu popustljivost i ustupak, a ondje u vječnosti nepopustljivost i strogoća. U vječnosti će biti vrlo lako razlikovati pravednost i nepravednost. No, stvar je u tomu što mi ondje nećemo iznova započeti ovo razlikovanje, kao da ga dosada nismo poznavali, kao da bi bilo posvemašnja novina. Ne! U vječnosti ćemo biti suđeni prema tomu jesmo li u zemaljskom životu ovo razlikovanje prakticirali onako kako to hoće vječnost. Jer, vječnost je čisto razlikovanje, bez ikakve primjese. Sve su druge razlike sporedne i u konačnici nevažne. Između čovjeka i čovjeka može biti stotinu razlika, ali je u konačnici bitno samo jesu li ta dva čovjeka, usprkos svim razlikama, razlikovali pravednost i nepravednost. Drugim riječima, jesu li jedan prema drugomu bili pravedni ili nepravedni.

Vječnost je pravednost. Besmrtnost je nešto što pripada pravednosti i pravednomu. Stoga Kierkegaard krš­ćanski odlučno kaže: “Htio ne htio – za to te nitko i ne pita – ti si besmrtan. Izvrši zadaću – budi pravedan! Mrzi nepravdu! Bogu ćeš položiti račun kako si živio, ti besmrtniče! Jer, besmrtnost je sud!”