Petar zna da se protivi Zakonu da jedan Židov dolazi k poganinu, ali mu je Bog pokazao, da ne smije nijednog čovjeka držati okaljanim ili nečistim. Svoj navještaj Petar iznosi u govoru (r. 34-43), koji naglašava univerzalno značenje Božjeg spasenjskog djelovanja u Kristu. Bog ne gleda na osobu, u svakom narodu mu je drag onaj koji ga se „boji” i čini pravdu. Isus Krist, koji je poslan Izraelu, Gospodin je svih ljudi, on je ozdravio sve bolesne (r. 38), on je od Boga postavljeni sudac živih i mrtvih (r. 42). Svaki koji u njega vjeruje dobiva oproštenje grijeha (r. 43). Poslije izlijevanja Duha na slušateljstvo završava Petar retoričkim pitanjem: „Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?” (r. 47).
Smijemo pretpostaviti da je Kornelije već nešto znao o Petru, ili da se o njemu raspitivao. Da je na njega gledao s velikim očekivanjima, dokazuje kakav mu je doček priredio: „Kad je Petar ulazio, pohrli mu Kornelije u susret, padne mu k nogama i pokloni se” (10,25). Takvo padanje pred nekim je dio helenističkog dvorskog ceremonijala i čašćenja vladara, iz kojeg se može iščitati njihova moć. Kornelije je morao u Petru vidjeti čovjeka koji mu je nadređen, gotovo božanski (usp. r. 26). Naime, Petra mu je najavio anđeo Božji (usp. 10,3-22). Petar je odmah odbio takav pozdrav: „Ustani! I ja sam čovjek” (10,26). Dovoljno mu je dostojanstvo da smije biti sluga. Ovdje već možemo nazrijeti i dokidanje razlika među ljudima različitog podrijetla, što će omogućiti susret Židova i pogana u kršćanstvu. Upravo Petar ulazi u kuću jednog rimskog satnika; kršćanin i poganin vode zajednički razgovor koji je uklonio i posljednju međuljudsku barijeru. Uskrs se dogodio „iza zastora” povijesti, a paradoksalno je da je ona cijela k njemu usmjerena i k njemu ide svladavajući sve barijere (usp. Dj 26,26). O tome svjedoči i hrvatski pjesnik Viktor Vida 1950. u pjesmi Željezni zastor:
Sanjao sam, da je Uskrs.
Za istim stolom sjedimo
moja majka, vremešna ženica,
sva kao u pamuku tišine,
moj otac, pognut pod teretom godina,
ja, i meni sučelice
Gospodin Nadbiskup Alojzije Stepinac,
Metropolit Hrvatske.
On nas blagoslovi.
Potom reče:
„Mi nemamo neprijatelja,
i njihovi mrtvi zajedno su s nama.”
Oko nas puno uskrsnoga zraka.
On položi na stol svoje dobre ruke.
Vani pada snijeg.
Zatim gledamo bijeli stolnjak.
Ja jedem kruh i plačem.
Autor Djela apostolskih želi od Palestine napraviti pozornicu svijeta, da bi po Isusovu uskrsnuću bili obasjani, spašeni svi „zakuci” zemlje (usp. Dj 4,11-12). Hoćemo li i mi moći kada se spusti zastor našega života položiti svoje dobre ruke na stol Gospodinov (usp. Lk 22,21.30)? Dotada nam treba puno uskrsnoga zraka.
