Dana 2. srpnja 1992. u zrak se nakon snažne eksplozije na Plehanu izdigao oblak prašine koji se izdaleka vidio: minirani su samostan i crkva sv. Marka u razornom pohodu srpske vojske.
Više ni za okorjele sumnjičavce nije bilo dvojbe da će srpska armada, vrhunski naoružana oružjem bivše jugoslavenske armije, „očistiti” posavski kraj od svega što nije srpsko: od stanovnika toga kraja, njihovih domova i posjedā, njihovih sakralnih prostora i svega onog što na bilo koji način na njih podsjeća. (Ulogu službene hrvatske politike ovdje zaobilazimo.) Srpska je strana, s obzirom da su u startu imali ogromne prednosti u naoružanju, shvatila taj trenutak kao povijesnu priliku za ostvarenje stoljetnoga sna o stvaranju Velike Srbije sa zapadnom graničnom crtom negdašnjega Osmanskog Carstva, dakako, na račun BiH i Hrvatske! Usprkos nedostižnim prednostima u oružju, armada je na koncu rata doživjela težak povijesni poraz od hrvatske vojske, a samo zahvaljujući međunarodnoj zajednici nije doživjela još veću katastrofu. Ipak je Bosanska Posavina, nepravedno, Daytonskim sporazumom najvećim dijelom pripala srpskom osvajaču s lošim posljedicama po hrvatsko protjerano stanovništvo koje se bojalo vratiti pod vlast onih koji su ih prognali i domove im spalili.
U osvajačkom pohodu srpske vojske na Bosansku Posavinu sustavno su razarana, zajedno s crkvama, i umjetnička djela kojima su osobito bile bogate franjevačke crkve. U ranijim opisima srušenih sakralnih objekata ta djela nisu spominjana. Stoga ovdje govorimo o uništenim likovnim umjetničkim sadržajima i to u franjevačkim crkvama na prostoru između Save i lijeve strane rijeke Bosne: na Plehanu, u Foči, Gornjoj Dubici, Koraću, Potočanima, Svilaju i Žeravcu. Iako su župe nastale koncem 18. i u 19. stoljeću, crkve su znatno mlađe jer je njihova gradnja bila dopuštena tek pod konac turske vladavine. Jedina iz turskoga vremena je crkva u G. Dubici, sagrađena 1856. godine, a i ona je nestala u razaranju. Crkva na Plehanu dovršena je 1902., a ostale su izgrađene kasnije tijekom 20. stoljeća. Najmlađa je u Foči gdje je, nakon urušavanja crkve arhitekta K. Pařika (Paržika) zbog loših temelja, izgrađena nova 1990/91. po projektu arhitekta Zlatka Ugljena, za koju je autor inspiraciju našao u starohrvatskoj sakralnoj arhitekturi u Dalmaciji. Na fočanskom brežuljku doimala se kao skulptura u prirodi. Nažalost, minirana je već u ljeto 1992. i time je uništeno jedno vrsno estetsko zdanje. I druge spomenute crkve doživjele su sličnu sudbinu, osim donekle one u Potočanima, a tako su završile i podružne crkve i kapele u župama.
Od sredine 70-ih i tijekom 80-ih godina 20. stoljeća te su crkve sustavno likovno-umjetnički uređivane. U njima, naime, nije bilo slika ili kipova s potpisom umjetnika. Uglavnom se radilo o tipskim radovima nastalim u tirolskim ili sličnim radionicama kakvih se moglo naći i u drugim našim crkvama. One su služile vjerničkoj pobožnosti, ali to nije bilo u duhu ni na tragu tradicije crkvene umjetnosti kakva je bila prethodnih stoljeća u Europi kada je dosezala vrhunce.
Prijelomni trenutak nastupio je prije četrdesetak godina. A u tom kontekstu jedan događaj je vrijedan posebne pozornosti: to je umjetnička donacija velike zbirke od nekoliko stotina umjetnina samostanu Plehan fra Vjeke B. Jarka. Umjetnost je tako počela ulaziti na velika vrata u sakralne prostore franjevaca, ona se sve više udomaćivala. S konca 70-ih godina i u sljedećem desetljeću protekloga stoljeća franjevci pozivaju eminentne likovne umjetnike, uglavnom hrvatske, koji rade vitraje, djela u mozaiku, zidne slike, kipove u kamenu i drvu, uljane slike na platnu… Bio je to sretni trenutak za posavski kraj, za vjernike, za franjevce, za likovnu umjetnost. Ona postaje sastavnicom vjerničke duhovnosti i evanđeoskoga naviještanja franjevaca u pastoralnom radu.
A onda je krenulo po zlu. Krenula je osvajačka armada kojoj sve to ništa ne znači, ni čovjek, ni umjetnost, ni vjera, ni ljepota, ni duhovnost… Osvajači i otimači tuđega krenuli su silom označiti zamišljene granice, gazeći pritom i čovjeka i sve moralne vrijednosti! Palili su kuće, ubijali i protjerali ljude, razorili crkve…
Ruka osvajača ipak nije uspjela sve dohvatiti. Ponešto je spašeno. Spašena je umjetnička zbirka plehanskoga samostana. Smještena je u Slavonskom Brodu, ali u neprikladnom prostoru, gdje se nažalost i danas nalazi. Spašen je križni put Slavka Šohaja i veliki bakreni poliptih Pjesma brata Sunca Zdenka Grgića u Žeravcu. Spašene su skulptura Frane Kršinića u mramoru, skulptura i oltar u drvu Zdenka Grgića u Koraću te slika Josipa Biffela i postaje križnoga puta iz podružne crkve u Bos. Lužanima, prijenosom u Slavonski Brod. Vraćene su slike iz crkve u Lupljanici te slike iz zbirke fra Andrije Zirduma koje je srpska vojska iz Žeravca prenijela u Banju Luku. Sve je ostalo uništeno kako vidimo iz sljedećega:
– Crkva na Plehanu: uništen mozaik Ive Dulčića; tri mozaika, pet reljefa u bakru, po jedan u kamenu i drvu, monumentalna skulptura u drvu (v. 320 cm) Zdenka Grgića; reljef u drvu s inkrustacijom Želimira Janeša; dvije freske Zlatka Kesera; kip u mramoru Frane Kršinića; kip i dva reljefa u mramoru Josipa Marinovića; reljef u bronci Valerija Michielia; reljef u bronci Josipa Poljana; mozaik Zlatka Price; mozaik i monumentalna oltarna freska Đure Sedera; mozaik Ivice Šiške; unikatni veliki luster Janka Omahena. Tri vitraja Ive Dulčića, jedan Zlatka Price, jedan Zlatka Šuletnića i tri Đure Sedera, franjevci su demontirali na početku rata, ali su ih nakon zaposjedanja Plehana Srbi odnijeli u Doboj te poslije rata vratili teško oštećene. Nestala su i djela iz podružnih crkava: Šušnjara, Božinaca i Brezika.
– Crkva u Foči: uništen veliki reljef u bakru (v. 400 cm) Zdenka Grgića; 14 postaja križnoga puta Ljube Laha. U podružnim crkvama uništene dvije slike Ljube Laha i slika Đure Sedera.
– Crkva u Gornjoj Dubici: uništeni vitraji Slavka Šohaja;14 postaja križnoga puta Ljube Laha; zidne slike u prezbiteriju Zlatka Kesera; oltarna slika Đure Sedera; kip u mramoru Josipa Marinovića.
– Crkva u Koraću: uništen veliki oltarni mozaik Josipa Biffela; 14 postaja križnoga puta u mozaiku, 4 zidne slike Đure Sedera; 12 vitraja Ljube Laha; glavna ulazna vrata Zdenka Grgića.
– Crkva u Potočanima: oštećen oltarni mozaik Josipa Biffelate14 postaja Đure Sedera.
– Crkva u Svilaju: uništen kip u mramoru Frane Kršinića; dva mozaika Zdenka Grgića; 16 vitraja Đure Sedera; 14 postaja križnoga puta Zlatka Kesera.
– Crkva u Žeravcu: uništena slika Ljube Laha te dva vitraja Đure Sedera. Slično se dogodilo i s djelima u podružnoj crkvi u Vrelima.
To je bilanca uništenih umjetničkih djela u navedenim crkvama. Veliki zamah crkvene umjetnosti koji se dogodio prije četrdesetak godina, zaustavljen je zločinom, ali ne i ugašen. Nakon rata svjedočimo o novim crkvama i novim umjetničkim djelima, napose na Plehanu. Duh je nesalomljiv – još se jednom jasno pokazalo!
