Dok Srebrena Bosna plače i pjeva,
dok joj prkos i ponos u suzi sijeva –
osamnaest hrvatskih obitelji
u tragovima sjećanja pronalaze nekoga svoga.
Toga dana Busovačku planinu
zaodjene nesretno sjećanje,
ona ispusti potmuli krik,
a hrabri otac ponovno postane ranjenim sinom.
Njegovi rođaci, susjedi, poznanici
dobiše neki drugačiji izraz…
Pa uvidjeh djevojčicu koja je ostala bez strica,
obitelj koja je ostala bez oslonca,
malo djetešce koje oca nema.
Odjednom, i sama čujem krikove,
vidim unakažena tijela,
pucnjava ne prestaje,
ona postaje sve jača, jača i jača…
Dok se dim od detonacije raščišćava,
zemlja poprimi boju guste, crvene krvi.
Pogled mi pade na spaljene, povaljane brvnare.
Dok sve tinja,
zavlada smrtna tišina.
Smrtnim ropcem šuma zavrišta,
vrisak izrodi raskomadana, razbacana tijela,
a jelike zaplakaše od težine nogu, ruku i trupova.
Pa, zastanite malo,
ne shvaćam!
Zašto vidim hranu, potrepštine i čemu konji?
Čujem vojsku.
Mladić se izdvoji,
dok je tragao za nestalim zrakom,
dođe do izvora.
Sagnu se vodu piti,
ali odjednom mu oči poprimiše neki daleki, bolni, izdani sjaj.
Pogled mu zastade na trupovima oca, strica i rođaka.
Ruka, prsti, noge,
sve je što je ostalo od njih.
Mladić zna da nema vremena osjećati,
dok u plastičnu vreću skuplja ostatke svoga pokoljenja,
prisjeća se posljednje rečenice koju mu je otac rekao:
„Kada si ti s nama, ja se ničega ne bojim“.
Dok nebo kišom pokušava oprati nevinu krv,
planina kriknu:
„Ali, ali… ovo je bio humanitarni konvoj, zašto?!“
Shvatih,
dogodio se pokolj.
Ženska srdašca raspuknu se,
a majčin krik sahrani ih.
Al’ nema izdaje, koja može uništiti Hrvata.
Hrvat kad’ gine, on u zemlju sebe stavi.
Uništi do kostiju, dalje ne ide.
Kosti ostaju u zemlji,
tu gdje si uništio, tu si i ostavio kosti njegove.
I baš zato,
dok ih miluje planinsko cvijeće,
kroz vjetar šapuću svoje posljednje riječi:
„Da, još nas ima – još Hrvata“.
A mi ih čujemo i smiješimo se,
jer znamo da se heroji nikada ne zaboravljaju.
Vječna hvala i slava bila mom djedu Marku Lukinu, stricu Anti Lukinu, rođaku Juri Ivanoviću i svim nepravedno i nesretno masakriranim na Busovačkim stajama, 15. lipnja 1993.
(Irena Lukin)
