Oboljele osobe lako razlikujemo od zdravih, koji su vedri, veseli, osjećaju unutarnju slobodu, povjerenje, optimizam, smirenu radost, spokoj, sigurnost i toplinu, tolerantni su i strpljivi, rado susreću druge, a vole biti i sami sa sobom.
Radujte se uvijek u Gospodinu. Da ponovim: radujte se (Fil 4,4). A što kada se ne možemo radovati, kao u depresivnom stanju, kada osoba osjeća sniženo raspoloženje, duboko ispod uobičajenog, apatiju, tupost, osjećaj ravnodušnosti i gluhe praznine u sebi do osjećanja bezosjećajnosti (aleksitimija). Gubi se interes i osjećaj zadovoljstva za sve, energija, snaga i životna radost (anhedonija), a svaki i najmanji napor umara i iscrpljuje, pa je teško početi bilo kakvu akciju do te mjere da se osoba prestaje brinuti o sebi, govoriti, povlači se od susretanja do potpune izolacije od drugih. Dani prolaze u tipičnoj pozi “mislioca” uz brojanje šara na tepihu. Staklasti pogled usmjeren je nekamo u unutarnju prazninu. Česti su različiti poremećaji spavanja, pospanost ili nesanica, isprekidano spavanje, najčešće rana jutarnja buđenja uz prateće loše osjećanje. Kretnje su usporene, teške, ruke i noge kao da su od olova. Mogu se javiti i bolovi u leđima, području vrata, probavne smetnje.
Depresivna osoba minimalno ili uopće ne jede ili pojačano konzumira hranu, posebno onu koja sadrži ugljikohidrate ili čokoladu, pa većinom dobiva ili drastično gubi tjelesnu težinu, sredine nema. Ono po čemu se može prepoznati depresivna osoba su i poteškoće u koncentriranju na zadane sadržaje; lako zaboravlja, sve je smeta i zbunjuje pa može biti osorna u ponašanju. Osnovno im je stajalište: Ostavite me na miru. Najradije bih po cijele dane ostala u postelji, ne da mi se umiti, počešljati, pomaknuti, razgovarati, birati odjeću, sita sam svega. Depresivni su često zapuštenog izgleda, cjelokupnom pojavom odaju dojam nesretne osobe, koja izgleda kao da upravo odlazi na stratište. U njihovoj blizini smijeh umire i ne osjećamo se ugodno, već tjeskobno i tužno, nelagodno. Kako su emocije energija u kretanju, ako te energije nedostaje, ostaje samo praznina i sivilo.
Depresiju stvara negativna energija okrenuta prema unutra, koja proizvodi ideje krivnje i bezvrijednosti, smanjuje samopoštovanje i samopouzdanje, što provocira pesimističan i sumoran pogled na budućnost. Često depresivne osobe promišljaju o samoubojstvu, ali nemaju snage za izvršenje, a ponekad ih u tome sprečavaju i moralne (religiozne) kočnice. Ponekad se zbog usmjeravanja destruktivne energije prema vani, depresivne osobe mogu činiti ljutite ili čak agresivne. Kako su depresija i agresija gotovo identične, ako agresivnu osobu upitamo zašto je tako tužna, uglavnom prestaje njezino neugodno ponašanje i dobijemo odgovor, jer su ljutiti ljudi zapravo žalosni zbog nečega. Reaktivna se depresija pojavljuje zbog nemogućnosti iskazivanja razočaranja, ljutnje ili bijesa, često i poradi osjećaja krivnje, zbog nemogućnosti opraštanja, sebi ili drugima, a najteže, takozvane velike depresivne epizode, nemaju nikakav vanjski uzrok.
Nemam nikakav razlog da se ovako osjećam. Da bar mogu plakati, ali i suze su mi presušile. U meni više ničeg nema, ni jednog jedinog osjećaja. Zapravo, nisam tužna, više ne osjećam ništa. To je strašan osjećaj. Ništa. Kao da ne postojim. Kao da sam mrtva. Ovo je noćna mora iz koje se ne mogu probuditi. Znate, ja sam dobra majka i znam da volim svoje dijete, ali nekako to više ne osjećam. Bojim se da to svi znaju. Što će misliti o meni? Bolje da me nema kad sam takva. Samo sam svima na teret.
Prilikom susreta s depresivnom osobom važno je postići njezino razumijevanje o tome da se radi o izlječivoj bolesti, koja je poput svih drugih tjelesnih bolesti, mada možda teža od mnogih. Depresija je teška duševna bolest biološkog podrijetla, koju prije svega treba liječiti lijekovima, a tek potom razgovorom. Klinička slika se razvija kada dođe do promjena biokemijske ravnoteže u mozgu, bez obzira je li to reaktivno na neki životni problem ili situaciju bespomoćnosti, na teški gubitak drage osobe ili egzistencijalnih uvjeta, neučinkovit rad žalovanja za nečim iz prošlosti, frustraciju zbog nemogućnosti dostizanja previsoko postavljenih životnih ciljeva, nezdravog načina života ili gubitka smislenosti života i nespremnosti na žrtvu i odricanje. U biti, radi se o strahu od gubitka, u čijem je korijenu strah od smrti.
Pogrešno je tražiti od bolesne osobe da se sredi, govoriti joj možeš ti to, trgni se, počni živjeti, moraš sam to prevladati… – jer depresivni to ne mogu. Nikako ne mogu sami! Iz sužene perspektive depresivnog bolesnika, ozdravljenje se čini nemogućim i nije mu lako povjerovati da će se ono ikada dogoditi. Depresija nalikuje smrti duše, ona je praznina koja nema ni inicijalnu energiju za bilo kakvu akciju i uvijek traje predugo. To je i subjektivni, ali i objektivni dojam, jer je ponekad doista potrebno i do tri-četiri mjeseca kako bi bolesnik postigao početno, tek primjetno poboljšanje. Ni liječniku nije lako naučiti biti strpljiv, no stjecanjem višegodišnjeg iskustva i uvjerenja u efikasnost terapijskog postupka, postiže se snaga za trpljenje dugog i mučnog tijeka bolesti, a bolesnika i članove obitelji treba upozoriti da ne gube nadu, te da nema magičnog “instant” zahvata s brže-bolje učinkom, pa duljina i upornost depresije neće deprimirati i obezvoljiti.
Najvažniji lijek za depresivnog bolesnika je upravo drugi čovjek, koji mu može barem donijeti tabletu i čašu s vodom, za što depresivni nema snage. Drugi može pomoći već samom svojom blizinom, šutke i bez postavljanja ikakvih zahtjeva, ili samo na primjer jednostavnim zahvatima u kućanstvu, pripremom hrane, uređivanjem odjeće, izborom vedrijih boja, za početak barem svjetlijih, različitih od spontano izabranih tamnih, hladnih boja odjeće, koje odražavaju unutarnje stanje depresivnoga. Istodobno treba biti nenametljivo uporan u poticanju na tjelesnu aktivnost, insistirati na izlasku u šetnju, u prirodu, izlaganju što većoj količini svjetla i čistog zraka.
Osim što obnavlja hram duha, tjelesna aktivnost direktno povisuje razinu neuroposrednika koji izazivaju dobar osjećaj, različit od depresije. Nije to lako postići, a još je teže postići jedan mali, ali učinkovit bihevioralno terapijski zahvat. Jednostavno treba pokušati podići bolesnikov pogled s tla do visine očiju drugih ljudi i do neba, kako bismo proširili suženo vidno polje i ugledali svijet oko sebe gdje susrećemo druge koji će odvratiti pozornost usmjerenu na sebe i ispuniti unutarnju prazninu. Tek tada slijedi kognitivno restrukturiranje i reprogramiranje.
Depresivne su osobe zapravo prepune bogatih i dubokih osjećaja, koji u njima bujaju kao bilje u toploj i vlažnoj tropskoj džungli, gdje uza sve opasnosti rastu orhideje, najljepše od svega cvijeća, u kojima je moguće naučiti uživati. Iskustvo ozdravljenja slično je obnovljenom životu i ponovnom rađanju nade i može predusresti nove bolesne situacije. Depresivni tada s pravom mogu reći: Sad razumijem Lazara, jer se osjećam kao da sam ustao iz mrtvih. Ozdravljenje treba svjedočiti kao dokaz vjere, a vjernicima pomaže molitva za ozdravljenje, koju mogu moliti drugi umjesto njih i za sebe, a tada se depresivno stanje može shvatiti i kao svojevrsna priprava za Cvjetnicu i ponovno rođenje uskrsne radosti, kao početak potrage za značenjima i smislom života, za potpunošću.
