Početna stranica » Plati jer vjeruješ (džulus)

Plati jer vjeruješ (džulus)

403 pregleda

No kad bi se franjevci pozvali na fermane, Turci bi im rekli: „Vi svoje fermane zadržite a nama dajte novac pa ćemo lijepo, u miru živjeti“

U visočkom samostanu ima slika G. Jurkića s naslovom Predavanje džulusa. Paša, odjeven u svilu živih boja, sjedi na svojoj počivaljci a pred njim stoje tri gvardijana u smeđim habitima, s visokim, kožnim kapama na glavi. Dvojici su u rukama debele svijeće a treći drži svitak ferman koji će predati paši. S desne strane stoje još dvojica fratara s darovima a jedan se poslužnik prigiba da uzme tri vrećice s novcem. Taj namet, zvan džulus, davao se veziru najmanje jednom godišnje a jednaki darovi davali su se i muli (vrhovnom kadiji). Mislim da je korisno i današnjim ljudima kazati nešto o tom čudnom porezu, jer se u njemu, kao u sažetku, ogleda tužna povijest bosanskih katolika.

Ogroman novac

Džulus je arapska riječ a njezino osnovno značenje jest „sjedenje“. Izvedeno, ona znači „zasjesti“ (na prijestolje) pa onda označava i dar koji se tom prilikom dostojanstveniku daje.

U Bosni džulus označava namet koji su tri franjevačka samostana davala veziru kad bi došao u Bosnu, ali i svake godine. Plaćao se kao otkup da se puku smije govoriti misa i dijeliti sv. potvrda. Tako je džulus bio neko kupovanje ili plaćanje kakve-takve vjerske slobode. Uz glavne uživaoce ovog poreza (vezira i mulu), valjalo je nadariti i brojne druge službenike na dvoru.

Svota koja se davala redovito je iznosila 1400 groša ili 350 dukata. Nju su gvardijani dijelili tako da je najveći (fojnički) samostan plaćao 600, sutješki 420 a kreševski 380 groša. Uz novac su davali, kako veziru tako i muli, sadrta ovna s rogovima, 2 oke (oko 2,5 kg) šećera, 20 kruhova, 20 sapuna, 2 voštane svijeće, svaka od 1/ 2 oke (oko 600 g) . (Usp. djelo Matasović: Fojnicka regesta, br. 1474, iz. g. 1833. ali i druga; bilo je i tu promjena).

Tom prigodom predali bi paši ahd-namu, koju bi paša poljubio. (Čudno je bilo: ljubiti ahd-namu, kojom se daje vjerska sloboda i, u isti mah, gaziti njezine odredbe!)

U ovom nametu novac (oko 1400 groša) bio je njegov najvažniji dio. Što je zapravo tada značio groš? Bio je to znatan novac (240 jaspri); da ga zaradi neki radnik, valjalo mu je koncem 18. stoljeća raditi šest dana. Za 30 groša moglo se kupiti konja. Taj namet, i po sebi znatan, bio je strašan, jer ga je trebalo neminovno davati svake godine i kad god se vezir promijeni. To se događalo često pa je nekad valjalo dati i po četiri džulusa u dvanaest mjeseci npr. 1778. i 1785. K tome bi vezirov zastupnik ponekad, i prije nego što dođe paša, u njegovo ime uzeo džulus, da se „pokaže dobar paši“, a gvardijani bi tako morali izići pred njega bez dara, što po turskom shvaćanju ne ide; tako se fra Bono Benić tuži: „mučno bo je praznom rukom izić k paši“ (g. 1774.). Često su gvardijane, ako ne bi odmah došli sa svim novcem ili zbog kakva drugog razloga, bacili u zatvor pa je onda valjalo novce, uz visoke kamate, uzajmiti u trgovaca i tako se iskupiti.

Nastanak i trajanje džulusa

Ne znamo točno vrijeme kad su franjevci počeli davati ovaj namet. Povjesničari računaju da je to bilo sredinom 17. stoljeća a možda i nešto ranije (prema Lopašiću 1607.). Kad govore o njegovu nastanku, Franjevački ljetopisi spominju nekog fra Matu Fojničanina. On je kao župnik običavao zakazati nedjeljnu misu na određenom mjestu (na otvorenom, jer crkava nije bilo) pa bi onda, došavši onamo, poveo sakupljeni puk nešto dalje. Turci su, veli ljetopisac, posumnjali i stali govoriti: „ovaj papaz… bježi na osamljena mjesta… da se lakše i slobodnije moli Bogu protiv osmanlijskog carstva“. Kad su to javili vlastima, one su zavele taj porez. (Benić, Ljetopis 43-44).

Srpski povjesničar Vl. Skarić tvrdi da su i pravoslavci plaćali džulus; ako to stoji, bit će da im je bio znatno manji, jer se o njemu slabo šta zabilježilo.

Davanje džulusa potrajalo je do vremena Omer-paše (o.1849.). To znači da su fratri plaćali džulus kroz kojih 200 godina. Tako je i ukupna svota narasla do divovskog iznosa. Fra Anto Corić računa da je ona segla preko 70.000 dukata. (Seraf. perivoj, 23/1909, 33).

Pravno, za taj porez nije bilo nikakva opravdanja, ni prema islamskim propisima (šerijatu) ni prema pozitivnim zakonima: zaveden je jednostavno samovoljno, protiv izričitih povlastica koje su fratri imali i koje su im sultani uvijek iznova potvrđivali. U fermanu sultana Abdul-Hamida od g. 1781. veli se da predstavnici vlasti ne smiju od njih tražiti nikakvih pristojbi za obavljanje vjerskih čina. No kad bi se franjevci pozvali na fermane, Turci bi im rekli: „Vi svoje fermane zadržite a nama dajte novac pa ćemo lijepo, u miru živjeti“ (usp. izvještaj biskupa fra A. Miletića iz g. 1815., objavljen u Vrhbosni 56/ 1942, str. 61).

Kako da shvatimo ovakve postupke?

Glavni uzrok ovakvih nereda (a naveli smo samo jednu od brojnih zloporaba) leži u teškoj krizi osmanske države, osobito u njezinu nesređenom gospodarstvu. Dok je ta država osvajala tuđa područja, ona bi se domogla golemoga plijena. Nakon sultana Sulejmana, osvojenja je bilo malo a država je i dalje vodila brojne ratove: s Austrijom 10 ratova u razmaku od otprilike 260 godina, s Venecijom 7 ratova u razmaku od oko 250 godina, s Rusijom 8 ratova u razmaku od 170 godina, da i ne spominjemo njezine ratove na istoku i u Africi. A rat nemilice troši novac; ako nije uspješan, njegove su posljedice vrlo teške. Turskoj državi nije bilo moguće podmiriti tako nastale izdatke jer je i njezino gospodarstvo bilo slabo. Zato je bila prisiljena donositi kobne i dalekosežne odluke, koje bi za neko vrijeme nešto i pomogle ali su na duži rok bile katastrofalne. Jedna od takvih odluka bilo je davanje državnih imanja (mukata) u doživotni zakup (malikanu); druga je bila prodavanje državnih (pa i vjerskih) službi onome koji je u stanju masno platiti; zatim brojne zapljene imanja… Time je država ostajala bez dohodaka a rastrošni život na dvoru u Carigradu i po drugim dvorovima s bezbrojno mnogo parazita gutao je pristigle novce.

To je državu prisililo da poveća postojeće namete i da uvede nove. S vremenom se pojavilo do stotinu vrsta novih poreza, često neshvatljivo nepravednih, kao što je „porez na zube“ – na to što državni službenici troše svoje zube za vrijeme dok se goste kod seljaka – a bilo je i poreza „na zrak“. (Tako to opisuje Avdo Sućeska u knjizi Ajani (Sarajevo 1965, str. 62-63). S druge strane, država nije imala čime dovoljno plaćati svoje službenike, pa su se onda oni morali snalaziti na račun stanovništva, bilo primanjem i traženjem mita bilo udaranjem neopravdanih a pretjeranih globa bilo izmišljanjem nepotrebnih birokratskih usluga (pregleda i dozvola). Žrtva toga bilo je prvenstveno nezaštićeno stanovništvo, raja, osobito druge vjere.

Ovako općenito izrečene tvrdnje možda ne djeluju uvjerljivo. Zato ćemo navesti dva (samo dva) primjera iz života, da se vidi kako su se činovnici „snalazili“. G. 1806. duvanjski župnik fra Mijo Čuić dobio je, plativši trostruku taksu, dopuštenje da sagradi župnu kuću u Seonici i to s kamenim temeljem ali vrlo nisku, tek nešto višu od visine odrasla čovjeka. Kad je izgradnja došla do polovice, netko je tužio u Travnik da se ondje gradi ne kuća nego tvrđava poput one u Budimu. Nato je stigao odred oružanika i odveo župnika u lancima u Travnik. Tu su ga osudili na globu od 3000 groša. Župnik je, uz teške kamate, uzajmio novac i dobio novu dozvolu da se započeta gradnja privede kraju. No kad je iz Travnika otišao onaj vezir, igra se na isti način triput nastavila za trojice njegovih nasljednika.

Slično se dogodilo u Jajcu fra Pavi Vukadinu g. 1813. I on je, uz goleme troškove, dobio sve dozvole i podigao župni stan do krova a onda je, okovan, odveden u Travnik. Trebalo je da plati globu od 6000 groša. Za njega se zauzeo francuski konzul David pa je platio (samo!) polovicu te svote. (Jedan i drugi slučaj opisan je u već citiranom izvještaju biskupa fra A. Miletića g. 1815., donesenom u Vrhbosni 56/ 1942. str. 6).

Tako se to radilo na vrhu (u Travniku i Sarajevu) a za time su se onda povodili niži službenici. Mjesni kadije, koji su se ranije mijenjali jednom godišnje, u Miletićevo vrijeme mijenjaju se redovito svakog mjeseca; zato je svaki nastojao da što brže i uspješnije iskoristi svoje vrijeme. Tako je onaj osnovni neminovni izdatak za džulus bio višestruko uvećan plaćanjem globa, pristojbi za dozvole, preglede, obavezna darivanja, čašćenja čestih nepozvanih gosta… Fratarski su samostani u to vrijeme često sličili čovjeku kojemu omča tek što nije prekinula nit života.