320
Osjećam da polàko polàko silazim s uma,
ili da uspinjem se u neku misô višu
a nedohvatnu, meni sada bi svaka šuma
najbolje boravište bila, da čekam kišu
da s mene spere mene, da opet budem čist
i možda nevin kao nekada kad je čežnja
jedina pratilja mi bila, još možda list
po koji će mi negdje izbiti, oko gležnja,
a dalje neće moći, možda ću ipak cvasti
a neću znati zašto, bez tebe, ti si znala
zbog čega pada kiša, zbog čega nas u vlasti
vlastito tijelo drži i zašto nije pala
nijedna vláda srca; osjećam da polàko
silazim s uma, dolje gdje usne traže riječi,
i penjem se, a možda i nije to baš tako:
isto je ono što mi i pad i uspon priječi.
(Iz knjige “Pitomi urlici”)
