Osmanlije su samostane u Ljubuškom i Mostaru uništili 1563. godine. Ljubuški su se fratri tada priključili samostanu Bosne Srebrene u Zaostrogu i odatle posluživali preostale katolike na području prijašnjega samostana u Ljubuškom. Mostarski su fratri nekoliko godina boravili u samostanima u Imotskom i Makarskoj da bi početkom 17. stoljeća podigli samostan u Živogošću i odatle posluživali preostale katolike prijašnjega mostarskog samostanskog područja. Od 1700. godine Hercegovinu preuzima kreševski samostan sve do 1844. godine kada se hercegovački franjevci praktično odvajaju od bosanskih. To je bila posljednja dioba Bosne Srebrene. Do podjele je došlo iz praktičnih, političkih i crkvenih razloga.
Razlozi podjele
Uništenjem samostana i crkava u 16. stoljeću, u Hercegovini nije više bilo ni jednoga čvrstog crkvenog objekta. Fra Radoslav Glavaš opisuje to ovako: „Nigdje crkve, da se svome Bogu pomoliš, nego vedro nebo, – da, koji kitnjasti hrast u zabitnoj šumi, to je bio hram, gdje je Hercegovac svoje potrebe prikazivao Bogu, gdje je sa strahom slušao riječ Božju i krijepio dušu svoju svetotajstvima vjere (…) Sedam osam župnih kuća, koje su naličile više seoskim kućarama, nego li pristojnim župnim stanovima, to je bilo sve, što je imala Hercegovina.” Kreševski je samostan bio matična kuća hercegovačkih fratara. Najbliža crkva za cijelu Hercegovinu bila je u Kreševu, udaljena oko tri dana hoda. Kada oboli koji župnik u Hercegovini, kreševski samostan nije mu uvijek mogao poslati zamjenu pa su vjernici ostajali i po nekoliko mjeseci bez svećenika.
Župe u Hercegovini bile su glavni izvor prihoda od kojih se kreševski samostan, iako najsiromašniji u Bosni, ipak mogao uzdržavati. Sva tri samostana u Bosni brinuli su se za odgoj i školovanje pomlatka, za materijalne i pastoralne potrebe svoje kustodije, za plaćanje nameta i poreza državnim vlastima. Bez župa u Hercegovini kreševski bi samostan ostao s tri župe od kojih su prihodi, kako kaže Strukić, „tako neznatni, da se njima ne mogu ni troškovi za crkvene svijeće namiriti, a kamo l’ da se hrane redovnici, drže sluge, isplaćuju samostanski i obći troškovi”.
Glavna prepreka za diobu bio je ipak generalni ministar Reda. Činilo mu se da nekoć prostranu provinciju, svedenu na granice Bosne i Hercegovine pod istim režimom, ne treba dalje dijeliti. Za gradnju novoga samostana trebalo je dobiti i ferman iz Carigrada, i za to je trebalo mnogo novca. I pored svih tih teškoća i prepreka, razumljivo je i opravdano nastojanje hercegovačkih franjevca sagraditi samostan i crkvu u Hercegovini i razmišljanje o odvajanju od Kreševa pa i od Bosne Srebrene.
Političke i crkvene prilike u Hercegovini bile su povoljne za diobu. Osnivanjem Hercegovačkoga pašaluka 1832. godine, Hercegovina je na državnoj razini odvojena od Bosne. Na čelu Hercegovačkoga pašaluka postavljen je moćni gospodar Hercegovine Ali-paša Rizvanbegović koji je radio na tome da se Hercegovina i crkveno odijeli od Bosne.
Jedno od rješenja sukoba Barišića i bosanskih fratara naslućivalo se u podjeli Apostolskoga vikarijata na bosanski i hercegovački. To se stvarno i dogodilo. Kada je konačno na sudu u Carigradu 24. ožujka 1846. godine biskup Barišić, na mig iz Rima, podnio ostavku na službi apostolskoga vikara u Bosni i na upravi provincijom Bosnom Srebrenom, Sveta je Stolica uspostavila Apostolski vikarijat u Hercegovini i postavila za njezina prvog apostolskog vikara fra Rafu Barišića. Tako se Hercegovina i crkveno odijelila od Bosne. Biskup je Barišić zajedno s hercegovačkim fratrima radio i na odvajanju hercegovačkih fratara od bosanskih. U drugoj polovini 19. stoljeća lakše se i brže dolazilo i do dozvola iz Carigrada za gradnju samostana i crkava u Bosni i Hercegovini. Sve je to pogodovalo… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
