Nekoliko sudionika odmah počne recitirati. „Vjerujem da je Isus put, istina i život”, doda netko drugi. „U redu. Što još vjerujete?” pitam ih i potaknem da mi opišu neka druga uvjerenja. Na primjer: „Vjerujem da je dobro jače od zla” ili osobne prirode: „Vjerujem da sam dobar čovjek”. „Brzopleta sam” ili „Uvijek nešto krivo napravim” također su primjeri uvjerenja koje, kad ih dugo i često ponavljamo, postaju dio onoga u što vjerujemo o sebi i svojim navikama.
Svatko od nas od malena izgrađuje osobna uvjerenja. Osim znanstvene literature koja objašnjava na koji način mozak prikuplja i organizira informacije u neuronske čvorove i plastičnost moždanih stanica koja nam omogućuje da promijenimo mišljenje, svatko od nas ima neko osobno iskustvo s procesom učenja i razvijanja vjere. Možda smo to iskusili prilikom odgajanja djece ili se iz vlastitoga djetinjstva možemo prisjetiti na koji način smo stekli neka uvjerenja. Koliko puta smo tvrdoglavo uvjeravali i sebe i druge da smo u pravu. „Dala bih svoju desnu ruku, ako to nije tako!” često znamo reći. Uvjerenja koje postupno usvajamo nakon nekoga vremena ponavljanja prihvatimo kao istinu i postaju dio onoga u što vjerujemo.
Uvjerenja kao prepreka
„Oprostite što vas nije pozdravio, on je jako sramežljiv”, ispričava se jedna mama zbog svoga sina koji se skriva u njezinu zagrljaju. „Možda nije sramežljiv, možda je samo umoran”, primijetim i kažem mu da je sve OK, da ne mora sa mnom razgovarati ako to ne želi. Kada kao djeca dovoljno puta čujemo da smo „sramežljivi”, onda i sami počinjemo u to vjerovati. Nakon nekoga vremena podesimo i svoje ponašanje prema tom uvjerenju.
„Kako si tako glupa, pa da ne razumiješ taj jednostavan zadatak?!” roditelj zna reći djetetu kojemu ne ide zadaća. Razgovarala sam s puno odraslih koji su odgajani u uvjerenju da su glupi i prihvaćajući to uvjerenje, nisu ni pokušavali promijeniti ga. Šteta je dijete od malena „zarobiti” u neko uvjerenje koje mu onda postane prepreka u otkrivanju svoje prave osobine i sposobnosti.
„Od tebe nikada neće ništa postati! Završit ćeš u zatvoru kao i tvoj otac!” bile su riječi tete maloga Daquana kad je imao samo dvanaest godina. Društvo i rođaci odvukli su ga u bandu koja je prodavala drogu, provaljivala i pokradala aute i kuće. Vjerovao im je jer su bili njegova škvadra – ljudi koje je volio, koji su voljeli njega i bili mu podrška kad je bio osamljen i bez roditeljske skrbi. Uvjerili su ga da je životni put koji su mu oni otvorili dobar: pun zlatnih lančića, skupih automobila i glamuroznih zabava. No, kad ga je policija uhitila i privela u stanicu na ispitivanje i kad se nakon toga prisjetio onih riječi svoje tetke, znao je da su… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
