Kad otkriju u sebi postupke svojih roditelja, zaprepaste ste i požele promijeniti sebe i odnos prema svojoj djeci. Žele biti drugačiji, žele mijenjati sebe i svoje odnose prema drugima, ali im usađeni obrasci ponašanja često stoje na putu. Naravno da svaki roditelj svojoj djeci želi sve najbolje, ali često sama želja nije dovoljna. Autor knjige Djeca su iz raja, John Gray ističe: Kad roditelji griješe u odgoju djece, to nije zato što ne vole svoju djecu, već zato što oni jednostavno ne znaju za bolji način. Današnji roditelj treba svladati nove vještine roditeljstva, naučiti nove metode pristupa svojoj djeci kako bi obje strane bile zadovoljne. Potrebno je smanjiti prijetnje i kažnjavanje i polako uočavati što doista djeluje u radu s djecom današnjice. Vještine pozitivnoga odgoja su nešto što se ne čini zahtjevnim, ali je ipak potrebno priviknuti se na njih i usvojiti ih ako se želi ostvariti dobra komunikacija s djecom jer djeca su iz raja, kako veli Gray, i ne treba ih kvariti nekim nametnutim i naučenim pravilima kojima su odrasli bili izloženi kao djeca i koje oni prenose dalje iako su im se tada protivili. Često smo svjedoci da odgojne metode koje su nas „čeličile”, imajući za cilj napraviti od nas odgovorne i poštene članove društva, danas imaju slab učinak na nove generacije djece. Svjedoci su tome i učitelji u školi, kao i roditelji i njihovi roditelji.
U stvarnosti koja nas okružuje vidimo nesretne roditelje, nezadovoljnu djecu, zanemarene starije. Svi su pogubljeni i radost koju malo dijete donese u kuću uskoro zamijene nelagoda i nejasnost postupaka koji se pokazuju u odnosu jednih prema drugima. Tako ćemo čuti novopečene roditelje kako govore svojim roditeljima da oni ne znaju odgajati djecu i da se ne miješaju u odgoj njihova djeteta. Što prije nastoje dijete poslati u vrtić, ukoliko je to dostupno, samo kako bi se dijete spasilo od starih koji na dijete prenose neke „besmislice”. Mladi roditelji su često u nesuglasju kako odgajati djecu, pogotovo u situaciji ako sami dolaze iz obitelji s različitim odgojnim utjecajima. Tako dolazi do prepirki i svađa kojima su često i djeca svjedoci. Kazne i vikanje nikome ne prijaju i stoga je potrebno što prije iznaći nova rješenja koja će navesti djecu da surađuju i budu sretna u svojoj obitelji, a i roditelji će uživati u svojoj djeci i vremenu provedenom s njima.
Novosti u odgoju
Cilj pozitivnoga odgoja, kako Gray navodi, jest u stvaranju djece koja imaju svoju volju, ali su spremna na suradnju. Pozitivan odgoj stvara suosjećajnu djecu, djecu kojoj nije potrebno prijetiti i vikati na njih da bi se držala pravila. Djeca izložena pozitivnom odgoju rado surađuju, spontano djeluju i otvorena su. Nemaju potrebu služiti se lažima i obmanama kako bi uvjerila odrasle da su bila dobra i da nisu pogriješila. Moralnost se ne nameće ovoj djeci izvana, nego ih se poučava poštenju i pravednosti kroz odgoj i suradnju s roditeljima i tako moralnost potječe iznutra kroz svakodnevne utjecaje. Dijete usvaja norme gledajući odrasle.
Roditelji djecu trebaju pripremiti za nove izazove sadašnjice kojih nije bilo u fazi njihova odrastanja i koji traže nove pristupe kojima zastarjele metode čine medvjeđu uslugu
Raniji odgojni postupci su išli k tomu da stvore pokornu djecu dok pozitivni odgoj ide k tomu da u djeci pobudi samopouzdanje kako bi bila sposobna malo po malo stvarati vlastitu sudbinu, a ne biti samo pasivni sljedbenici onih ispred sebe. Tako će djeca postajati svjesna sebe i onoga što žele postići. Ovo je jako važno imati na umu. Kao roditelji možete pomoći svojoj djeci, ali ne možete izbrisati njihove jedinstvene probleme i izazove. Kada to podsvijestite i prihvatite, manje ćete se brinuti i manje ćete nastojati mijenjati djecu po svojim uzusima ili rješavati probleme umjesto njih.
Međusobno povjerenje pomaže objema stranama. Djeci treba dopustiti da budu ono što jesu, a pritom im roditelj treba pomagati pri njihovu razvoju i davati savjete u životnom izazovima. Opuštenije reagiranje roditelja, s povjerenjem u dijete, daje i djetetu priliku da stekne povjerenje u sebe, u svoje roditelje i ono što ih zajedno čeka u budućnosti. Svako dijete ima svoju vlastitu sudbinu i što se roditelj prije pomiri s ovom realnošću, bit će smireniji i opušteniji i neće žuriti preuzimati odgovornost za svaki problem s kojim se dijete suoči.
Pojasniti teškoće
Puno se vremena potroši na razmišljanje što smo pogrešno učinili i što je dijete moglo učiniti, umjesto da se prihvati da djeca odrastaju i da se kroz taj proces susreću s problemima, izazovima i pitanjima koja ne mogu izbjeći. Roditelji su tu da im pojasne, pomognu u suočavanju i nošenju s tim situacijama. Uvijek treba biti svjestan istine da djeca imaju svoje vlastite putove, izazove i talente. Sve ovo će jačati djecu, činiti da se ne daju lako pokolebati, pa ni u situacijama kada se vršnjaci požele iskaliti na njima ili ih uvući u neku „bandu” kako bi se dokazali.
Djeca koju su roditelji usmjerili kako treba i odgojili na način da vole sebe, da se ne plaše obveza i odgovornosti, mislit će svojom glavom, ali će uvijek biti otvorena i za suradnju s roditeljima. Tražit će pomoć od njih, a ne od nekih pogrešnih osoba. Neće se plašiti pitati roditelja ili se njemu povjeriti. Dijete treba vjerovati roditelju, ali i roditelj treba imati povjerenja u dijete. Ako odgajamo dijete na način kako su mnogi roditelji pogrešno u prošlosti radili, često ponavljajući rečenicu – što će svijet reći? – onda će takvo dijete kad odraste stalno biti pod pritiskom ograničenih vjerovanja drugih i živjeti u strahu kakav će dojam ostaviti na druge i nepotrebno brinuti. Naprotiv, djeca koju odgajaju roditelji, a ne drugi, s pozitivnim vjerovanjem i stavovima, ući će u svijet odraslih sigurna, noseći upute zdravoga djetinjstva i misleći svojom glavom jer zlo crpi svoju snagu iz neodlučnosti i brige oko onoga što će drugi ljudi o nama misliti (Benedikt XVI.).
Stari pristup odgoju koji se temeljio na strahu danas nema učinka i umjesto da jača, zapravo, slabi roditeljsku kontrolu. Stalnim prijetnjama upućenim djetetu i čestim kažnjavanjem dobivamo maloga pobunjenika kojemu se ubija svaka želja za suradnjom i slušanjem roditelja. Roditelji djecu trebaju pripremiti za nove izazove sadašnjice kojih nije bilo u fazi njihova odrastanja i koji traže nove pristupe kojima zastarjele metode čine medvjeđu uslugu. Kada ne znaju što učiniti s djecom koja opetovano ponavljaju iste greške, roditelj stane povećavati kaznu, ovisno o uzrastu djeteta, npr. smanjuje vrijeme korištenja mobitela ili računala osnovnoškolcu ili tinejdžeru ograničava vrijeme izlaska, a uopće se ne trudi shvatiti zašto se dijete tako ponaša. Roditelj je uvjeren da se dijete tako ponaša da bi njega izazivalo i ljutilo, a zapravo, dijete je u nekom svom svijetu i nije mu namjera biti u lošim odnosima s roditeljem čije postupke, pak, nikako ne razumije. Tako dolazi do prekida komunikacije i roditelj i dijete postaju dio problema kojega biva teško riješiti.
