Dok ljubim svoju djecu za laku noć, šapćem molitvu zahvale. Dugo smo se spremali na ovaj put. Nakon nekoliko godina krize u braku, problema i moje borbe s anksioznošću, obiteljsko putovanje i posjeti nekim dragim mjestima daju nam osjećaj zajedništva. Prošli smo kroz krizu i sada smo jači i bliskiji. Ovaj fizički put je na neki način simbol puta koji je iza nas, ali i prilika da napunimo baterije za sve što nas još čeka.
Znam da ćemo ovdje doživjeti nešto što će nas duboko dotaknuti i promijeniti. Ne mislim na nadnaravno čudo ili krunice pretvorene u zlato, nego na preobrazbu koja se dogodi kada bez straha otvorimo dušu i srce.
Bez opterećenja svakodnevnice, bez interneta i stalnih poruka na pametnom telefonu, već drugo jutro osjećam promjenu. Osjećam kako nervoza, koja je postala uobičajena u današnjem svijetu, popušta tijekom dana, ali skroz polako i tvrdoglavo – kao kofein na koji se organizam navikne i od kojega se polako odvikavamo. Trebalo bi mi nekoliko tjedana za potpunu detoksikaciju, ali kako imam samo nekoliko dana, odlučujem se usredotočiti na ono što imam, a ne na ono što nemam ili što bi trebalo biti. Uz to, pokraj djece koja me u novoj sredini još više trebaju, ne mogu se potpuno opustiti. No prihvaćam kao dar i to što sam primijetila nervozu i spoznala kako mi krade najljepše životne trenutke.
U kasnim popodnevnim satima, kada vrućina popusti, spremamo se na Brdo ukazanja. U zadnji čas pozvana sam da otpjevam jednu pjesmu na večernjoj misi, ali kako se sutradan spremamo dalje na put, ne preostaje nam drugo nego popeti se na Brdo predvečer. Kasno je i spušta se mrak. Djeca poput malih kozlića skaču s jednoga kamena na drugi dok ja strahujem da se ne ozlijede. Moj suprug ih pazi, a moja mama podržava riječima: „Ne smije se djeci ukazati na strah jer će izgubiti sigurnost i tek tada pasti.”
Napokon stigosmo do Marijina kipa. Nebo je sasvim prekriveno zvijezdama. Sjedam na neki kamen, duboko udahnem i postajem svjesna boli u prsima. Osjećam kako suze kao rijeka skupljaju brige, boli i strahove iz dubina u koje sam ih pohranila i nose ih na površinu. Tu ih ostavljam i predajem Ljubavi – onoj Ljubavi čiju veličinu i moć osjećam dok sjedim sama na kamenu ispod zvijezda. Hvala ti, Bože, za ovaj trenutak, pomislim, zahvalna za spoznaju koja me mijenja.
„Mama!” Evan skoči do mene i zagrli me.
„Jesi li rekao Mariji što si htio?” pitam ga.
„Da… ali zaboravio sam baš sve za što sam htio moliti. Ničega se nisam mogao sjetiti.”
„Što si onda napravio?”
„Pustio sam da srce moli umjesto mene”, objasni mi Evan jednostavno, mudrošću djeteta koje još nije zaboravilo kako slušati Istinu ispisanu u njegovoj duši.
Disciplina tišine
Nemir se vrati u trenutku u kojemu zaboravimo na veličinu i moć Ljubavi. U trenutku u kojemu uporno pokušavamo gospodariti životom, u kojemu ispisujemo listu primjedbi, želja i molitava i prinosimo ih Bogu tražeći njihovo ispunjenje točno prema našim očekivanjima. Ako se ne dogode, postajemo razočarani, sumnjičavi i odlučujemo još ozbiljnije uzeti stvari u svoje ruke.
Nemir je nešto o čemu možemo postati ovisni jer nam daje osjećaj da se nešto ipak događa, da ipak mi sami možemo kontrolirati život i sve u njemu. Čak nam ponekada povećava osjećaj vrijednosti jer ne shvaćamo kako je moguće u isto vrijeme biti produktivan i predan Božjoj ljubavi
Neobično je moći se vratiti u svakodnevnicu i zadržati duboki mir. Nemir je lako dostupan, poput instant kave koja nam na brzinu vrati kofein. Čeka nas na svakom koraku – od jutarnje gužve na cestama, kašnjenja u školu, praznoga hladnjaka za vrijeme doručka, do obiteljskih nesporazuma, neplaćenih računa i loših vijesti iz svijeta oko nas. Uz to što je destruktivan, daje nam osjećaj stalne zaposlenosti i lažne važnosti.
„Nemam vremena za šetnju ili meditaciju”, tuži mi se poznanica nakon nedjeljne mise. „Imam užasno puno posla. Ako stanem, uzrokovat ću lančanu reakciju i sve će se poremetiti.”
Instinktivno je gotovo nemoguće stati kada smo preopterećeni poslom ili svakodnevnim brigama. Naučeni smo u stresnim situacijama potegnuti jače, gurati više i raditi teže dok nas neka viša sila ne zaustavi ili se organizam sam ne pobuni nekom fizičkom boli.
Nemir je nešto o čemu možemo postati ovisni jer nam daje osjećaj da se nešto ipak događa, da ipak mi sami možemo kontrolirati život i sve u njemu. Čak nam ponekada povećava osjećaj vrijednosti jer ne shvaćamo kako je moguće u isto vrijeme biti produktivan i predan Božjoj ljubavi. Prihvaćamo stanje današnjega svijeta u kojemu su tišina i mir luksuz namijenjeni godišnjem odmoru ili rijetkom putovanju na hodočašće, dok stres polako postaje mjera uspjeha.
Naša duša se buni protiv takve poluegzistencije, traži mir i povezanost sa Stvoriteljem, ali mi je uporno (i često uspješno) ignoriramo. Postajemo tužni, s vremenom nesretni i depresivni. Tijelo pod stalnim stresom gubi kemijsku ravnotežu, a nemir se pretvara u anksioznost, strahove i paniku. Umjesto da stanemo, koristimo kojekakva sredstva koja nas na brzinu osposobe da guramo dalje.
Suvenir naše duše
Kada smo se te godine vratili svome američkom domu, već je bila jesen. Dočekala nas je nova školska godina, obveze, koncertna turneja, računi, alergije, viroze i niz svakodnevnih malih i velikih problema.
Prije nego što sam raspakirala kofere, odlučila sam upotrijebiti dar koji sam donijela s puta. Sjela sam na balkon i u tišini gledala zvijezde. Uz svjetla velikoga grada činile su se puno udaljenije. Pomislila sam kako nemir i svakodnevnica mogu i osjećaj Božanske prisutnosti učiniti manje dostupnim ili osjetnim.
Udahnula sam duboko, zatvorenih očiju šapnula molitvu zahvale i prepustila se Ljubavi. Trebalo mi je nekoliko minuta da otpustim nemir i utišam misli. Kada sam dotakla potpunu tišinu, srce je samo izreklo ono što mu je trebalo.
Promjena okoline je divna prilika za duboke unutarnje promjene. Imati mogućnost putovati i posjetiti svete kutke svijeta je neprocjenjivo. Doživjeti Lourdes, Fatimu, Svetu Zemlju, stajati ispod Michelangelove slike na stropu Sikstinske kapele ili na vrhu planine s koje se pruža zadivljujući pogled je nešto za što ljudi žive godinama… Ali nekada je dovoljno da zatvorimo oči i ostanemo sasvim mirni da bismo doživjeli jednako jaku promjenu i duhovnu obnovu.
Suveniri koje donosimo s puta pomažu nam da se prisjetimo slika i osjećaja koje smo doživjeli. Na putu u unutrašnjost naše duše ne možemo kupiti suvenir i ne možemo ga nikome pokazati kao dokaz da smo negdje bili. No poklon koji pronađemo kada se smirimo, poslušamo šapat u duši i prepustimo nemire i probleme Bogu, postaje svjedok kojega će sigurno ljudi oko nas primijetiti kroz naše ponašanje, radost i mir.
„Mama, mama, slušaj me molim te”, gnjavi me Evan, dok pokušavam završiti projekt koji moram predati.
„Ne mogu sada, Evan, strpi se malo”, govorim mu gubeći strpljenje.
„Ali samo minutu”, protestira Evan.
„Nemam minutu”, čujem se kako odgovaram. Ironičnost moga odgovora natjera me da podignem ruke od računala i odmaknem stolicu. Udahnem duboko, zatvorim oči na trenutak i prepuštam kontrolu nad sekundama i minutama života koje su mi dar, a ne vlasništvo.
„Što mi želiš reći?” upitam ga nježno.
„Zaboravio sam”, odgovori mi i zagrli me svojim još uvijek dječjim rukama. Ostajemo tako neko vrijeme – spokojni i zajedno. Slušam njegovo srce, čujem ga i znam da ništa drugo nije važno.
