Taj poznati bosansko-hercegovački slikar, koji je u Sarajevu dobio i svoju galeriju, naslikao je tu sliku dok još nije imao ni trideset godina, god. 1916. Vjerojatno ju je počeo slikati i ranije, odmah s početka Prvog svjetskog rata. Slika pripada njegovu obljubljenom zanimanju za krajolike po kojima je postao glasovit. Slikao je i osobe, ali je ostao trajni zaljubljenik u površine polja, planina i mora.
Nije isključeno da je ta slika bila negdje na izložbi (1920., 1922., 1923.), a kako je dospjela u Zemaljski muzej u Sarajevu, nije poznato. Poznato je samo to da je sliku u Zemaljskom muzeju pronašao pok. profesor Franjevačke teologije dr. fra Miroljub Pervan, Livnjak, i zatražio je od svoga školskog kolege dr. Alojza Benca, koji je u muzeju bio kustos. Dr. Benac je od kolege zauzvrat zatražio jednu plehansku žensku nošnju. Kako je gvardijan samostana na Plehanu bio, opet, fra Miroljubov kolega fra Mijo Matić, fra Miroljub je ubrzo dobio plehanušu, pa je izvršena zamjena.
Sliku smo umotali u pakpapire, stavili na kola i provukli kroz Sarajevo u samostan. Kad smo je objesili na zid blagovališta, pok. profesor dr. fra Bonifac Badrov prepoznao je sliku svoga prijatelja Gabriela i rekao da je Gabriel sliku nazvao: Gesta Dei per fratres, što znači Djela Božja preko fratara. Slikar je tada živio u Sarajevu, vidio sliku i ponovio njezin naslov. Bilo je to god. 1947. Danas tu sliku neki nazivaju „kosidba”, „kosci” i „ratna žetva”, ne znajući kakvo je izvorno ime slici dao sam umjetnik: Gesta Dei per fratres – Djela Božja preko fratara. Slikar Gabriel Jurkić znao je što je o djelovanju fratara rekao sam papa Leon XIII.
Povijesna pozadina te slike je I. svjetski rat (1914. – 1918.). Mladići i zreli muškarci otišli su na bojišta, a kod kuća su ostali starci i žene. Trebalo je pokupiti ljetinu što, inače, uglavnom obavlja muška radna snaga. Sad se najednom pojavljuju žene koje plaste sijeno oko stožine. Na stogu se pojavljuje žena koja se, iz poznatih razloga, nije nikada penjala, a naviljke dobacuje, isto tako žena, na što ih je, ako ništa drugo, prisilio slikar. Taj teški posao nikada nisu obavljale žene.
U prvom dijelu slike nalazimo šest, sve starih kosaca, među kojima su i dva stara fratra. Oni kose pšenicu, što je vidljivo na slici. Opazite na slici značajnu pojedinost kako umjetnik ulogu kosbaše nije dodijelio fratru nego običnom starcu vjerniku. Očito je Gabriel shvatio da taj posao znaju bolje obaviti obični vjernici, laici, pa nam je i tu poručio što nam najbliži sabor naučava kako ima poslova koje obični vjernici znaju bolje obaviti od svećenika. Kosbaša se zaustavio da naoštri kosu, a i da se kosci odmore, ostala petorica još uvijek u zamahu kosom. Sad treba poslušati kosbašu. Kako ga slijede u zamahu kosom tako ga slijede i u kratkom odmoru dok se oštri kosa.
U sredini slike vire zvonici samostanske crkve na Gorici kod Livna. U pozadini su livanjska brda osvijetljena zalaskom sunca, dok prozirni oblaci, nadvijeni nad prizorom, ne prijete kišom.
Slikarova je namjera bila da događaj „kosidbe” ili „ratne žetve” istakne stoljetni suživot fratara s njihovim narodom u svakom dobru i u svakom zlu. O tom suživotu fratara i njihovih vjernika znanstvenici pišu debele knjige s podacima te istine. Ali umjetnik, Gabriel Jurkić, franjevački trećoredac, svojim slikarskim potezima, oslonjen samo na jednu pojedinost suživota fratara i naroda, dočarava hitro, munjevito, upečatljivo, strelovito tu istinu.
Dok je slikao tu sliku, sam umjetnik nije slutio da će jednoga dana, zajedno sa svojom suprugom, hrvatskom književnicom Štefom, svoje posljednje godine života provesti u franjevačkom samostanu na Gorici u Livnu. „Kosci” su zajedno zaslužili Gesta Dei per fratres, djela Božja preko fratara. Fratri, naime, ne bi činili djela Božja da Bog nije djelovao i u njihovu narodu. To treba pomisliti, kad doznajemo kako su slijepi umjetnik i njegova supruga posljednje godine života proveli u samostan u s braćom, s fratrima, kao jedna obitelj Božja koja je svjedokom Božjega djelovanja u našem narodu. U tom samostanu Gabriel Jurkić izdahnuo je posljednjim zamahom kose svoj život i na goričkom groblju sa svojom braćom, franjevcima, odmara se vječnom „belegijom” od mora.
Najsnažniji dio te slike jest šest bosanskih ljudeskara kojima starost nije umanjila snagu nego je obnovila. Slikar svoju dušu stavlja u zamah kose po čemu cijelo tijelo, kao kod veslača, sudjeluje. Noge su jednako zaposlene, na njih se zamah ruku opire jer im otpor nogu daje dodatnu snagu. Zna se da je posao kosca najteži posao koji treba i nahraniti i platiti. U tom jedinstvenom zamahu ta franjevačka, trećoredska duša predočila nam je zajednički zamah Božjega nadahnuća uzajamne pripadnosti. Te ljudine, kosci, stavljeni su na vagu gdje su tornjevi crkve utezi koji pokazuju da se snaga nadahnuća o našem suživotu u Bogu svojom težinom izjednačuje s težinom suncem obasjanih brda.
Možda će se stariji čitatelji Kalendara sv. Ante sjetiti kako je ta slika nekada bila i u Kalendaru. No, ono sto je važno, važno je da slikar Gabriel Jurkić svojom slikom nudi štivo i nepismenima da mognu pročitati što umjetnik govori kad slika.
